Književnik koji je za samo 42 godine života uspio steći bogatstvo, mentalnu bolest i sifilis

Na današnji dan prije 175 godina, 5. kolovoza 1850. rođen je francuski književnik Guy de Maupassant, otac moderne novele.

Kao potomak starih plemićkih obitelji iz Normandije rođen je u dvorcu Miromesnil, Tourville-sur-Arques, Seine Maritime.

Studirao je pravo, sudjelovao u Francusko-pruskome ratu 1870. te potom radio kao vladin činovnik, objavljujući književna djela u časopisima i novinama. Činovnički posao nije ga privlačio. Sve više ga je zanimala književnost, pisanje, za koje je imao urođeni dar, kao i sposobnost da promatra i zapaža.

Radeći kao činovnik, prve je književne eseje pisao pod pokroviteljstvom starijega Gustavea Flauberta. Maupassantova majka Laure bila je sestra Alfreda le Poittevina, koji je bio blizak prijatelj Gustavea Flauberta, a sama je ostala u privrženim odnosima s romanopiscem do kraja njegova života.

Laure je poslala svog sina da upozna Flauberta u Croissetu 1867., a kad se nakon rata vratio u Pariz, zamolila je Flauberta da ga drži na oku. Bio je to početak naukovanja koje je od Maupassanta stvorilo pisca.

Kad god je Flaubert boravio u Parizu, pozivao je Maupassanta nedjeljom na ručak, držao mu predavanja o proznom stilu i ispravljao njegove mladenačke književne vježbe. Također ga je upoznao s nekim od vodećih pisaca tog vremena, poput Émilea Zole, Ivana Turgenjeva, Edmonda Goncourta i Henryja Jamesa.

Zbirka priča Večeri u Medanu (1880.), osobito novela Dunda, smatra se ezgemplarnim djelom naturalizma. Romani Jedan život (1883.) i Bel-Ami (1885.) prikazuju sudbine pojedinca u konfliktnim društvenim okolnostima.

Maupassantovo pripovijedanje odmiče se od balzacovskog realističkog modela. Pripovijetke se tematski vežu u prostore normandijskog sela i malograđansku sredinu. Najpoznatije zbirke: Kuća Tellier (1881.); Lovačke pripovijesti (1883.).

Na samim počecima uspješne spisateljske karijere, Guy de Maupassant pozornost je privukao spomenutom novelom Dunda ("Boule de suif"), objavljenom u skupnoj zbirci mladih naturalista okupljenih oko Zole Medanske večeri ("Les Soirées de Médan", 1880.).

Tim je djelom, o prostitutki koja se za dobrobit nezahvalne zajednice podaje pruskom časniku, potpuno uspostavio i vrhunski uobličio svoj stil i svjetonazor: skladnu kompoziciju, realistički pročišćen izraz, sažeto i jetko oslikavanje građanskog licemjerja, psihološku slojevitost, naturalističku težnju za potpunim ogoljenjem zbilje te temeljni i sveobuhvatni pesimizam.

Okrenuvši se pisanju, osim književnih kritika i društvenih komentara u listovima Le Gaulois i Gil Blas, Maupassant je do 1890., kada je zbog psihičke bolesti prestao pisati, objavio i oko 300 novela te šest romana.

S obzirom da su mu se knjige jako dobro prodavale, Maupassant se, vješt u poslovima, obogatio svojim književnim radom.

Ljubitelj putovanja i mira u prirodi, zarađenim novcem kupio je brod nazvan prema romanu Bel-Ami, te njime krstario Sredozemljem i Atlantikom, posjetivši pored francuske obale i Alžir, Italiju, Englesku, cijelo vrijeme neumorno pišući.

U Parizu se zbližava s drugim književnim velikanima kao što su Alexander Dumas sin i teoretičar i filozof Hippolyte Taine.

Bio je vođa protivnika gradnje Eiffelovog tornja u Parizu, kasnijeg simbola grada: glasovita je anegdota prema kojoj je, nakon što je unatoč prosvjedima ne malog broja uglednih intelektualaca toranj ipak sagrađen, svakodnevno objedovao upravo na tornju – zato što je to jedino mjesto u gradu s kojega se toranj ne vidi.

No, na vrhuncu svoje književne karijere utonuo je u samoću, izolaciju i depresiju, duševnu bolest izazvanu sifilisom kojim se zarazio u mladosti, te je 1892. godine pokušao samoubojstvo.

Provevši zadnju godinu života u privatnoj mentalnoj bolnici, umro je u srpnju sljedeće godine u Parizu, u dobi od svega 42 godine.

Sahranjen je, prema vlastitoj želji, u zemlju bez kovčega. Maupassant kao da je prorekao svoju sudbinu. Rekao je davno, još dok je bio zdrav: "Ušao sam u književni život kao meteor; iz njega ću otići kao pogođen munjom".