Preminuo Goran Babić

Neki hrvatski portali, prije srpskih, objavili su da je u Beogradu u nedjelju 26. travnja umro rođeni Višanin, hrvatski pjesnik Goran Babić. Doznao je to među prvima Milorad Pupovac, koji je to javio Dejanu Joviću, koji je to objavio na svom Facebooku, stoji u objavi portala Autograf.

Završio gimnaziju u Mostaru 

Goran Babić, čovjek kontroverznog političkog i umjetničkog života, kojem se možda osobno ne bi svidjelo da ga proglašavaju "hrvatskim pjesnikom", mada je to bio ili jest.

No, svakako je imao sporni, pravi "filmski" život koji zaslužuje biografski film, premda će mnogi tek slegnuti ramenima na ovu vijest ne poznavajući ni djelo ni životne stranputice tog pjesnika koji je obilježio prvo sedamdesete, a onda pogotovo devedesete godine hrvatskog i jugoslavenskog "kulturno-političkog života", prenosi Slobodna Dalmacija. 

Svojim "spornim" životnim putem potvrdio je "nesigurni život umjetnika koji se vezivao uz politiku, vlastodršce i režime, postajući simbolom propasti i života ‘homo politicusa‘ i ‘homo culturalisa‘ na Balkanu, pogotovo kada se spoje u jedno".

Kako to nije bilo ništa neobično, kao uostalom ni danas, Goran Babić bio je dijete političkih prilika u zemlji u kojoj je rođen i u kojoj se formirao i odrastao.

Gimnaziju je polazio i završio (1963) u Mostaru. Studirao je na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu i diplomirao 1968. godine.

Ostao uz vlast 

Od 1969. godine vodio je Centar za društvene djelatnosti socijalističke omladine i bio zaslužan za objavu mnogih knjiga tadašnjih mladih hrvatskih pisaca.

Umjetnički život preklapao mu se s političkim mijenama koje su zapljuskivale Hrvatsku u Jugoslaviji, pa je jedno vrijeme čak slovio za "pjesnika Hrvatskog proljeća", pogotovo zbog pjesme tada znakovitog naslova "Gori li Hrvatska", koju su tada mnogi spominjali kao avangardu tog reformskog i "pobunjeničkog" pokreta unutar vladajuće stranke u Hrvatskoj.

Kasnije će mnogi reći da to nema veze s tadašnjom političkom i društvenom klimom, da je to izvan tog konteksta ili slično, ali ostaje da je tada imao taj imidž, kao što je nakon pada Hrvatskog proljeća dobio imidž "izdajnika" i "preletača", čovjeka "kako vitar puše".

Babić je ostao uz vlast dok su mnogi oni s kojima je navodno po uzavrelim studentskim tribinama pozivao na borbu bili prokazivani i progonjeni.

Državni pjesnik 

Babić je 1973. postao urednik tadašnjeg vodećeg kulturnog časopisa Oko, a dobio je tada titulu "državnog pjesnika", čuvara režimskih tekovina. I onda dolaze još teža vremena - devedesete - kada se ruši režim, sustav, ideologija i država.

Pod čizmom Slobodana Miloševića i Memorandumom SANU raspada se Jugoslavija u krvavim ratovima, a Goran Babić bira "krivu stranu povijesti" i postaje jedan od rijetkih novovjekih hrvatskih političkih emigranata, jer utočište traži upravo u Miloševićevu Beogradu, gdje je ostao do kraja života, ali vrlo slabo angažiran i primjetan.

Nije ga previše iskorištavala ni Miloševićeva propagandna mašinerija, osim jednog kratkog filma o Hrvatima koji stalno cvijećem dočekuju strane vojske i "oslobodioce" koji god oni bili, u kojem se obračunava sa svojim avetima, savješću i sunarodnjacima, očito ljut jer je izabrao bijeg.

Riječi Miljenka Jergovića

U Beogradu nije bio osobito aktivan, padao je u zaborav i u Hrvatskoj, gdje ga se tek poneko ponekad usputno prisjetio. Prisjetit će ga se u Jutarnjem listu 2008. godine veliki hrvatski književnik Miljenko Jergović i napisati u tekstu pod naslovom "Veliki hrvatski izdajnik i pjesnik":

"Mnogima je bila dodijeljena ta uloga, ali Goran Babić jedini je pravi disident i politički emigrant otkako je stvorena samostalna Hrvatska. Malo pred izbijanje rata prebjegao je u Srbiju, tamo je nedvosmisleno podržao Miloševića, bio aktivan u nečemu što je sebe nazivalo hrvatskom vladom u emigraciji, obilazio je sa srpskom vojskom bosanska bojišta i pisao reportaže u Dugi, nikada nije promijenio mišljenje o ratovima iz devedesetih, niti ga modificirao u skladu s nazorima građanske i demokratske Srbije.

Ovaj hercegovački sin, Hrvat s dna kace, sa stanovišta žive hrvatske kulture, kao i sa stanovišta onoga društva koje je nastajalo kad i samostalna država, na fizičkim i duhovnim zgarištima agresije kojoj je zemlja 1991. bila izložena, izdajnik je u punom smislu riječi. I to jedini od roda i imena."

Otišao je Goran Babić - zaboravljen s velikim teretom na duši.

Djela: Ptico jedna glupa u smrt zaljubljena. Zagreb 1966. — Lapot i druge listine iz ljetopisa. Zagreb 1969. — Ostale otvorene igre. Zagreb 1969. — Krabulja. Zagreb 1970. — Strašna djeca. Zagreb 1973. — Tri poeme. Beograd 1974. — Vjetrenjače trulo srce. Cetinje 1974. — Nova djeca. Dubrovnik 1975, Gornji Milanovac 1978. — Mjesečina, noćni lijes. Čakovec 1975. — Naša stvar. Rijeka 1975. — Blesan i Tulipan. Novi Sad 1977. — Dim i zima. Zagreb 1977. — Bića vatre, svjetlosti. Beograd 1978. — Dramski tekstovi, 1. Osijek 1979. — Kako se uči ljubav. Beograd 1979. — Noćna rasa. Zagreb 1979. — Smrt u snu. Zagreb 1979.