Rabindranath Tagore, najslavnije indijsko književno ime
Na današnji dan prije 165 godina, 7. svibnja 1861. u Kalkuti je rođen Rabindranath Tagore (Bengalski: Rabindranath Thakur), slavni indijski pjesnik, skladatelj i dramaturg. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1913. godine.
Bio je sin hinduističkog filozofa i vjerskog mistika Devendranaha. Ovaj bengalski prozni i dramski pisac, skladatelj najcjenjeniji je kao pjesnik (poetska zbirka Pjesma dara i žrtve). Promotor indijske kulture na Zapadu i zapadne u Indiji. Američki pjesnik Ezra Pound usporedio ga je s Danteom.
Odgojen je u bogatoj i obrazovanoj bengalskoj obitelji, školovao se i u Engleskoj. U književnosti se javlja od rane mladosti novelama te višnuističkom poezijom, koju i uglazbljuje, uvodeći nove stihove i ritam (zbirka Gitanjali i dr.).
Doputovao je u Englesku i ondje je objavio zbirku Gitanjali, koju je sâm preveo s bengalskog jezika na engleski. Poznati engleski pjesnik W. B. Yeats, također nobelovac, napisao je oduševljeni predgovor toj knjizi, koja će godinu dana nakon toga (1913.) njezinu autoru donijeti Nobelovu nagradu (kao prvom Azijcu).
Zbirka Gitanjali, što u prijevodu znači pjesme darovnice, sadrži pjesme što ih je Tagore ispjevao nakon ženine i kćerkine smrti, nakon desetogodišnjeg razdoblja pisanja bujne ljubavne lirike.
Poznate su i ostale njegove rane zbirke duhovnih i ljubavnih pjesama (Mjesec mlađak – The Crescent Moon, 1913; Vrtlar – The Gardener, 1913; Žetva – Fruit Gathering, 1916; Bjegunica – The Fugitive, 1921., i drugo).
Tagore nije bio samo pjesnik, već i pripovjedač, filozof, skladatelj, slikar, pedagog, esejist, dramski pisac i prevoditelj.
Napisao je više od 1000 poema, 24 drame, osam romana, više od 2000 pjesama, veliki broj eseja i druge proze. Njegova poezija se odlikuje jednostavnošću emocija, eseji jačinom misli, a romani društvenom sviješću.
Pjesništvo njegova zreloga doba modernističkoga je stila i na Zapadu je manje poznato. Potkraj XX. stoljeća pojavilo se i nekoliko prijevoda s bengalskoga, što svjedoči o oživljavanju zanimanja za njegovo djelo. Premda najpoznatiji kao pjesnik, bio je iznimno značajan za razvoj bengalske proze.
U romanima, u kojima je uvijek prisutna i ljubavna priča, pokazao je razvijenu socijalnu svijest prikazujući probleme tradicionalnog indijskoga života. Roman s psihološkim ocrtavanjem likova i realističkim prikazom društvenih prilika, Binodini ili Trn u oku (Cokher bāli, 1901), smatra se prvim modernim romanom u bengalskoj književnosti, ali i u indijskoj književnosti uopće.
Nestajanje tradicionalnoga bengalskog života opisao je u zbirkama priča (Gladno kamenje i druge priče – Hungry Stones and Other Stories, 1916; Mashi, 1918., i drugo). Ostavio je i četrdesetak kazališnih komada, tj. drama koje uključuju tekst, glazbu i ples (Chitra, 1914; Pošta – Post Office, Proljetni ciklus – The Cycle of Spring, 1917; Žrtva – Sacrifice, 1917; Crveni oleandri – Red Oleanders, 1924., i drugo).
