Nenadmašni majstor od kojega su pisanje učili i najveći romansijeri

Jedan od najvećih svjetskih romanopisaca, Gustave Flaubert, rodio se  na današnji dan prije ravno 200 godina,12. prosinca 1821. godine u Rouenu (Francuska), a napustio ovaj svijet 8. svibnja 1880. godine.

Povijest književnosti ga pamti kao najutjecajnijeg francuskog romanopisca 19. stoljeća. Rano se počeo oduševljavati književnošću i od 1835. godine počeo pisati pripovijetke te objavljivati književne novine.

Iako nije nikad zasnovao obitelj, doživio je veliku platonsku ljubav s Elisom Foucault. To je bila žena glazbenog izdavača Mauricea Schlesingera, 11 godina starija od njega i tijekom cijelog života ostala je među njegovim najvažnijim osobama.

Sljedeću ljubavnu priču doživio je s pariškom pjesnikinjom Louisom Colet s kojom se dopisivao do 1855. godine. Flaubert je bio vrlo krhkog zdravlja, tako da glavninu svog života provodi u ladanjskoj kući u blizini Rouena. Bolest ga toliko razdražuje da pada u tešku depresiju kao i njegova prva ljubav Elise.

Prvo Flaubertovo remek djelo, a ujedno i najpoznatije je "Gospođa Bovary" iz 1857. godine. Pisanju tog djela prethodilo je piščevo putovanje po Bliskome i Srednjem istoku u trajanju od skoro dvije godine.

To je turobna pripovijest koja je sazrijevala za to vrijeme, a sam pisac za djelo kaže kako se temelji na "mističkom i zemaljskom obliku neutažive ljubavi". Tema nesretnog braka i preljuba je književni obrazac koji je bezbroj puta bio korišten u pisaca, a zamišljen je kao sukob snova i stvarnosti, iluzija i razočarenja.

Ova knjiga je izazvala sudski proces zbog, navodno, nemoralnih dijelova teksta. Naime, romanom Gospođa Bovary (Madame Bovary, 1857) uznemirio duhove te je optužen za povredu javnog morala.

Pisac, njegov izdavač i tiskar,  oslobođeni su optužbe zahvaljujući mudrosti suca. G. Flaubert je izjavio: "Vjeruju da sam zaljubljen u stvarnost, a zapravo ja je mrzim. Iz mržnje prema realizmu počeo sam pisati taj roman".

Taj nadasve psihološki roman krase vjerodostojnost u prikazu pojedinosti, impersonalni pristup u kojem se glas i misao pisca potpuno gube, te skladni i profinjeni stil koji je postao uzorom francuske proze.

Autor ga je okarakterizirao kao djelo o "ironičnoj sudbini koja podešava stvari tako da cjelina bude što je moguće skladnija, a sudionici što je moguće nesretniji". Takva piščeva vizija, gdje junakinja djela zamišlja da je rođena za drukčiju sudbinu od one koju joj je život namijenio, dobila je i pripadajući pojam "bovarizam".

Slikar provincijalne pustoši, građanskog licemjerja i ograničenosti, Flaubert je pesimist, skeptik, trijezan promatrač, koji ne vjeruje u bolju narav svojih suvremenika.

U sljedećem romanu "Salammbô" iz 1862. godine, Flaubert je stavio naglasak na prozaičnu malograđansku svakodnevicu. Godine 1869. objavio je svoj najveći roman "Sentimentalni odgoj". Ovaj roman se smatra poluautobiografskim djelom u kojem je svoju mladenačku očaranost Eliseom Schlesinger i studentskim danima opisao kao: "moralnu povijest ljudi moga naraštaja".

Roman prati mladog Frederica Moreaua kojemu je strast pokretačka snaga života. Pažnja mu je na vremenu koje rastvara svako životno iskustvo. Na kraju djela ostaju neostvarene žudnje, neostvarene ambicije.

Ostala djela: "Iskušenje sv. Antuna" (La Tentation de saint Antoine, 1849–74), "Tri pripovijetke" (Trois contes, 1877). Napisao je i knjigu putnih dojmova "Po poljima i žalima" (Par les champs et par les grèves, 1886) i kazališni komad "Kandidat" (Le Candidat, 1874), prikazan bez uspjeha. Flaubertova osobito zanimljiva korespondencija objavljena je (u 10 svezaka) 1926–30.

S filozofskog stajališta nastojao je Flaubertovo djelo osvijetliti Jean Paul Sartre u djelu "Obiteljska luda" (L’Idiot de la famille).

O velikom romanopiscu je francuski kritičar Emile Faguet izjavio: "Postojao je u Flaubertu istovremeno romantik kojemu se stvarnost činila glupom i realist koji je smatrao realizam ispraznim; umjetnik koji je smatrao građane grotesknima i građanin koji je mislio da su umjetnici pretenciozni, a sve je to bilo obavijeno mizantropom koji je čitav svijet držao smiješnim".

Flaubertovo djelo je, može se reći bez ikakve ograde, središnji narativni opus 19. stoljeća. Iako su veliki ruski romanopisci poput Tolstoja i Dostojevskog popularniji i utjecajniji kod širega čitateljstva, te iako je njihov zahvat u stvarnost dojmljiviji i uzbudljiviji- Gustave Flaubert ostaje nenadmašivim, uzornim majstorom.

Kao što je za Velazqueza rečeno da je bio slikar za slikare, tako se za Flauberta može kazati da je pisac za pisce, veliki učitelj i mjerilo majstorstva. Raznovrsnost i inventivnost piščeva djela zapanjuju: na njega se pozivaju kako naturalistička i realistička škola, od Maupassanta, Zole, Uptona Sinclaira do nebrojenih američkih i europskih naturalista, tako i simbolistička struja radikalnoga esteticizma koja inzistira na formalnome savršenstvu narativne umjetnine, utjelovljena u Proustu i Joyceu.

Dodamo li tomu da su opusi Conrada, Camusa, Kafke i Sartrea nezamislivi bez Flauberta dobiva se dojam o dubini i dosegu utjecaja majstora iz Croisseta. (Izvori: Wikipedia, Hrvatska enciklopedija i Buro247.hr)