"Vjerujte onima koji traže istinu, no sumnjajte u one koji je nađu"

André Gide, francuski književnik nobelovac, rođen je na današnji dan 22. studenog 1869. godine u Parizu.

Punim imenom, André Paul Guillaume Gide, ovaj pisac jedna od najkompleksnijih ličnosti u francuskoj književnosti prve polovice 20. stoljeća - esejist, kritičar, prevoditelj, dramaturg i jedan od najistaknutijih francuskih romanopisaca.

Puritanski odgojen u protestantskoj obitelji, putovao je u Sjevernu Afriku, gdje se oslobodio puritanske moralne stege.

Afričko iskustvo izrazio je u proznoj poemi Zemaljska hrana (ili Plodovi) (Les Nourritures terrestres, 1897) i u autobiografskom romanu Amoralist (L’Immoraliste, 1902).

Amoralist je prvi u nizu psiholoških romana, u kojem pisac izražava svoje moralne dileme, posebice dramatično iskustvo bračnog odnosa i isključivo platonske ljubavi prema ženi, koja je nadahnula mnoge njegove likove.

U pripovijesti Uska vrata (La Porte étroite, 1909), ublaženoj osudi mistične težnje, ponovno pribjegava introspekciji. Uoči rata objavio je roman Vatikanski podrumi (Les Caves du Vatican, 1914), koji predstavlja tzv. amoralističku fazu Gideova stvaranja. Prethodeći Camusu, tematizirao je bezrazložni čin, acte gratuit.

Roman Pastoralna simfonija (La Symphonie pastorale, 1919) razotkriva mehanizme samozavaravanja. Konflikt s Bogom i tradicionalnim ćudoređem te spolne nastranosti središnji su mu motivi. Pobuna njegovih osjetila, u početku stidljiva, pretvorila se u apologiju istospolne ljubavi (Corydon, 1923).

Najambicioznija je Gideova knjiga roman Krivotvoritelji novca (Les Faux-Monnayeurs, 1925) i prvo djelo koje on smatra romanom. Pod utjecajem Dostojevskoga napustio je pripovijedanje sa stajališta jedne povlaštene svijesti, a složena, labava kompozicija i kombiniranje više optika pripovijedanja ostvaruju "polifonijski efekt".

Put u Kongo, gdje je vidio strahote kolonijalizma, odvojio ga je neko vrijeme od intimnih zaokupljenosti i usmjerio na socijalne probleme. Antikolonijalizam ga je doveo do antikapitalizma i naposljetku do komunizma (Put u Kongo – Voyage au Congo, 1927).

Njegova lijeva orijentacija trajala je do puta u Sovjetski Savez; razočaran tadašnjom staljinističkom stvarnošću (Povratak iz Sovjetskog Saveza – Retour de l’U.R.S.S., 1936), vratio se individualizmu i propovijedao je antikonformizam.

Osim Dnevnika (Journal, 1889–1949), koji je s prekidima pisao punih šezdeset godina, jedno je od posljednjih Gideovih djela simbolička pripovijest na mitološku temu Tezej (Thésée, 1944), koji je njegova ljudska i umjetnička oporuka.

Godine 1947. dobio je Nobelovu nagradu za književnost, a 1952. Vatikan je stavio njegova djela na Index.

Istaknuo se i kao esejist i književni kritičar. Otkrivao je nove talente (J. Romains, J. Giraudoux, H. Michaux), pomagao mlađim književnicima (A. Malraux, J. Giono, A. Camus, J.-P. Sartre, A. Artaud), potaknuo je interes čitateljstva za stare majstore (J. W. Goethe, M. E. de Montaigne) te prevodio W. Shakespearea, J. Conrada, R. Tagorea i W. Whitmana.

Osobito se cijeni njegova autobiografija Ako zrno ne ugine (Si le grain ne meurt, 1926).

Ostala djela – romani i pripovijetke: Močvare (Paludes, 1895), Slabo okovani Prometej (Le Prométhée mal enchaîné, 1899), Isabelle (1912), Škola za žene (L’École des femmes, 1929) i Nova zemaljska hrana (ili Novi plodovi) (Les Nouvelles Nourritures, 1935); kazališni komadi: Saül (1903), Kralj Kandaul (Le Roi Candaule, 1905) i Edip (Œdip, 1932); književna kritika: Povodi (Prétextes, 1903) i Novi povodi (Nouveaux Prétextes, 1911).

Umro je u Parizu 19. veljače 1951. godine.

(izvor: Hrvatska enciklopedija)