Pisac i filozof koji se protivio ideologijama i nihilizmu

Francuski nobelovac Albert Camus rođen je na današnji dan prije 110 godina, 7. studenog 1913. u Mondovi u Alžiru, a umro 4. siječnja 1960. u Villeblevinu u Francuskoj.

Ovaj književnik i filozof, koji je Nobelovu nagradu za književnost dobio 1957., poznat je i po svom osebujnom stilu pisanja i tematikama svojih djela.

Ne zna se je li više pridonio filozofiji svojim filozofskim djelima, ili književnosti 20. stoljeća književnim stvaralaštvom. Podjednako plodno je stvarao na oba područja.

Stvarao je kapitalna djela u obliku romana, novela, drama, filozofskih djela i eseja. Cijeli njegov literarni opus temelji se na ideji apsurda ljudske egzistencije.

Modernog čovjeka naziva bludnim, ciničnim monstrumom, a kao suprotnost za svijet današnjice evocira antičku Grčku koja je u svemu znala pronaći pravu mjeru.

U ranijim godinama života dosta se bavio politikom, no nikada izričito nije priznavao naklonjenost bilo kojem pokretu ili ideologiji pa tako nikada nije sugerirao da je marksist ili da je pročitao Das Kapital.

Bio je član Komunističke partije Francuske, a zatim i Alžirske narodne stranke, kada je proglašen i trockistom. Kasnije se povezao i s anarhističkim pokretom Andrea Prudhommeauxa.

Ipak, njegovo spisateljsko stvaralaštvo smatram važnijim od ovih političkih manevara, iako se i kroz književnost vidi znatan utjecaj i pokreta otpora.

Pročitajte još

Dan kada je svijet izgubio velikana književnosti

Tijekom Drugog svjetskog rata Camus je bio član organizacije Combat koja je ilegalno tiskala istoimeni časopis. Radila je protiv nacista, a još je važnije da je, dok je bio njezin član, kao ime koristio pseudonim Beauchard te bio urednik tog časopisa.

Nakon rata i sprijateljavanja sa Jean-Paulom Sartreom postao je stalan gost u pariškom kafiću Café de Flore, a putovao je i SAD-om kako bi održavao predavanja o francuskoj filozofiji. Ljevičarski nastrojen nije bio omiljen među komunističkim partijama, upravo zbog toga što je davao oštre kritike na totalitarni komunistički režim.

Ako se konkretno osvrnemo na njegovo stvaralaštvo, u njemu je pisao u dvijema fazama – u fazi "apsurda" i u fazi "pobune". Godine 1951. u fazi pobune izdao je poznati filozofski esej Pobunjeni čovjek (L’Homme révolté) – djelo je to u kojem je analizirao pobunu i revoluciju iz kojeg se jasno vidi njegovo odbijanje komunizma.

To je uzrokovalo nezadovoljstvo kod njegovih prijatelja, ali i mnogih mislilaca toga doba pa i raskid prijateljstva sa Sartreom, jer je Camus pacifizam stavljao ispred ideala, a Sartre se držao svojih komunističkih i revolucionarnih ideala.

Camusov prvi značajniji doprinos filozofiji bila je njegova teorija apsurda koja govori o tome da ljudi teže k jasnoći i smislu u svijetu koji ne nudi nijedno od toga dvoje, a obradio ju je u knjizi eseja Mit o Sizifu (Le Mythe de Sisyphe, 1942).

U strogo književno-umjetničkom smislu, roman Stranac (L’Étranger) najbolje je Camusovo djelo. Priča je to o činovniku koji dobiva obavijest da mu je umrla majka u ubožnici. On odlazi na pogreb, no ljudi se čude njegovom "hladnom" držanju: nije se rasplakao, nije želio majku čak ni vidjeti, razmišljao je jedino o tome da je majka ovdje živjela kako je mogla i sebi nema što predbacivati.

Roman nema složenih tematskih sklopova niti širine zahvata u oblikovanju. Nema niti eksperimentalne upotrebe različitih stilova u njemu, preciznije modernističkih tehničkih postupaka. Ali neke od modernih elemenata ipak u njemu nalazimo – motivi tjeskobe i usamljenosti neki su od njih.