Poetski plemić kojeg poštuju svi ljubitelji istinske poezije

Arthur Rimbaud, poetski plemić, kojeg su poštovali i poštuju svi ljubitelji istinske poezije, preminuo je na današnji dan prije 130 godina, 10. studenoga 1891. godine u Marseilleu.

Rođen je 20. listopada 1854. u malom mjestu Charleville, na Ardenskoj visoravni, u sjevernoj Francuskoj, pokraj belgijske granice.

Otac mu je bio vojni časnik, a 1860. zauvijek je napustio Rimbaudovu majku. Majka sama mora podizati svoj kvartet, četvoro djece. Arthur obožava svoju majku, iako svijestan njezinih mana: vjerske zatucanosti, škrtosti, strogoće.

Sa 12 je pobožan, mali bogomoljac, a s 14 godina, u njemu se počne razvijati revolt na okolinu. Do 16. godine najbolji je u svemu, a pjesnički talent hoće izaći. Rimbaud čita knjige, no nema novaca da bi ih kupio. Zbog toga se osjeća kao siroče, kao dijete bez majke, jer jedino u što je siguran je, da je pjesnik i da može u krug najvećih.

Epitaf za osuđenu knjigu

Dobroćudni, mirni čitaoče,
Kome srce trezvenošću bije,
Baci ovu knjigu, vedra nije,
Iz nje sjeta i razvrat se toče.
Ako nisi školovat se htio
Kod Sotone-meštra prepredena-
Za tebe će ostat neshvaćena
Il‘ ćeš reći da sam mahnit bio.
Ako udes snagu ti je dao
Da zaroniš u ponore zala,
Štuj me, da bi ljubit me znao.
Bolna dušo, dušo radoznala,
Koja tražiš raj svoj, ti me sudi,
Požali me!- il prokleta budi

Njegov divlji genij ne spava. Ujedno shvaća da je biti pjesnik, isto što i ovladati tim zanatom, kao i svakim drugim.

Osjećao se pritisnut i potisnut u kut, s jedne strane materijalno siromaštvo, a s druge strane duhovno bogatstvo. Osim skitnje, odlaska iz rodnog grada, ništa mu drugo nije preostalo. Na zaprepaštenje svih, odlučio se za bijeg. Odredište: Pariz.

Ali, u Parizu nema sreće, velegrad ga neće, vraća se kući i ostaje deset dana.

Pomisli možda mu se u Belgiji osmijehne sreća, pa se zaposli u novinama, ali opet to ne traje dugo, vraća se doma.

Kod kuće je izdržao do veljače 1861. Prodaje sat i misli da će ga ovaj puta Pariz ipak primiti. Ovaj puta ima i kompanjonku, djevojku ljubičastih očiju. Ljubičaste oči bile su dovoljan razlog da je poželi uza se na klupi u parku, da je ovjekovječi u svojim stihovima! "Omega, Očiju Njenih ljubičasti zraci".

Spavao je dva tjedna pod mostovima i u praznim lađama na Seini. Kući se vraća, a kako drukčije bez ijedne pare, nego pješice. Dolazi do preobražaja. Od skromnog gimnazijalca do umjetnika klošara, koji pije, puši lulu, nosi dugu kosu i psuje.

Predosjećaj

U plav ljetni suton, krenuću na staze,
Hoću, bockan žitom, da kroz nisku travu,
U njenoj svježini, moje noge gaze
I da vjetar kupa moju golu glavu.
Bez misli, bez riječi, pozvan od daljina,
S dušom, od ljubavi silne opijenom,
Na put ću da pođem, poput ciganina,
Kroz Prirodu – sretan kao s nekom ženom

Od društvene sudbine odustaje, okreće se poeziji, posvećuje se misterioznom poslu, stvara svoju autentičnu poeziju, tako grandioznu, kakve do Rimbauda nije bilo.

Sve mora biti originalno, mora imati svoj univerzalni jezik, koji se služi mislima koje vuku na sebe spontano druge misli, pa se tim jezikom iskazuje nejneiskazljivije. Najvažnije taj jezik sve razumije, mada isti nitko ne razumije.

Poezija je za njega magično sredstvo otkrivanja okultne stvarnosti, a njegov zahtjev za vidovitošću i apsolutnom modernošću dobio je priznanje povijesti književnosti; Rimbaud je ostao zabilježen kao autor prvih slobodnih stihova (pjesme Svibanjski stjegovi, Marina, Kretanje), prije Julesa Laforguea i simbolističkoga pokreta, a naučavao je prije nadrealista da poezija mora prestati biti izričajem ljepote i postati istraživanje nesvjesnoga.

Moje boemstvo

Ja kretah, s rukama u dva džepa šuplja;
Imao sam čak i kaput idealni;
U skitnji, o Muzo, bio sam tvoj stalni
Zatočenik što u snu cvijet ljubavi skuplja.
Rupom su zjapile hlače mi jedine.
– Bijah Palčić-sanjar što slikove ište.
Velika mi Kola bjehu konačište,
A moja sazvježda šuštahu iz tmine,
Te, uz put sjedeći u jesenje veče,
Ja ih osluškivah, pustivši da teče
Mojim čelom rosa – sok što snagom vrca,
Pa, slažući rime sred čarobne tmice,
Ja sam prebirao, ko na liri, žice
Ranjenih mi cipela – stopu pored srca!

Ključne su teme Rimbaudova stvaralaštva lutanje, pobuna, marginalnost, proročka uloga pjesnika, razaranje svijeta i nada u novo stvaranje te samoodržanje pjesništva.

U Francusku se vratio 1891. teško bolestan. U Marseilleu su mu amputirali nogu. Umro je također u Marseilleu, u bolnici, 10. studenog 1891. sa 37 godina.

Važno je istaknuti, da 16 godina nije napisao ni jednog stiha. Posljednju pjesmu "San" napisao je u listopadu 1875.