Honoré de Balzac - Začetnik europskog realizma

Honoré de Balzac jedan je od najpoznatijih i najpopularnijih francuskih, a može se kazati i europskih pisaca u povijesti.

Balzac je rođen u Toursu na današnji dan, 20. svibnja 1799. godine.

Jedan od najplodnijih francuskih pisaca: napisao je oko stotinu djela od kojih je najveći dio obuhvaćen naslovom Ljudska komedija (La Comédie humaine).

Njegovo prvorazredno značenje za svjetsku književnost proizlazi otuda što je bio, još u jeku romantizma, jedan od začetnika novoga književnog smjera realizma. Smatra se njegovim rodonačelnikom, ali i tvorcem modernoga europskog romana uopće, koji je u potpunosti obnovio kao književnu vrstu što zahvaća sva područja: filozofiju, povijest, znanost, politiku, sociologiju, religiju i drugo.

Iako je izrastao iz romantizma i bio suvremenik Scotta, Hugoa i Hoffmanna, kojima se divio, Balzacov smisao za društvena zbivanja te promatrački dar i pronicavost u odnosu na zbilju prijelomnoga povijesnog razdoblja čine ga piscem koji prvi pokušava istinski i bez idealiziranja progovoriti o novome građanskom svijetu u početnim fazama kapitalističke privrede u prvoj polovici XIX. stoljeća.

Ne baš sretno djetinjstvo

Bilo da ga se pokušava iščitati kao historijskog materijalista prije Marxa (Lukács), kao psihoanalitičara prije Freuda, ili kao pomalo naivnog popisivača neiscrpne zbilje (zagovornici poetike francuskoga Novog romana iz 1950-ih), njegovo je djelo produktivno polazište za promišljanje odnosa između zbilje i književnosti, koje su u Balzaca, više negoli u ikoga, nerazlučivo povezane.

Rođen u trgovačkoj građanskoj sredini u provinciji, u konfliktnoj obitelji i s ne baš sretnim djetinjstvom, željan slave kojom bi stekao moć i bogatstvo, Balzac je pravi predstavnik svojega doba.

Za razliku od imućnoga Stendhala, koji književnost doživljava hedonistički, ili Flauberta ili Mallarméa, za koje je pisanje uzvišeni poziv i askeza, za Balzaca je ono prije svega način privređivanja.

On je bio jedan od prvih francuskih profesionalnih književnika, a to znači da je živio isključivo od pisanja, iako se istodobno bavio i drugim poslovima, kao što su nakladništvo, poduzetništvo, osnivanje novina, gdje je uglavnom doživljavao neuspjehe. Tjeran ambicijom i stvaralačkom energijom, motiviran trajnom potrebom da namiri silne dugove, on svoj golemi opus stvara u razmjerno kratkom vremenu: između 1830. i 1848.

Profesionalni književnik

Prvo mu je djelo napisano u žanru tragedije, jer se roman u to vrijeme još nije smatrao ozbiljnom literaturom. Mladi pisac zarađivao je tako što je pisao pod različitim pseudonimima trivijalne romane u nastavcima, namijenjene širokoj publici koja ih čita u obliku novinskih podlistaka.

Međutim upravo je ta faza odsudna za oblikovanje njegova realizma, kako na planu izraza tako i na planu odnosa prema zbilji: zanima ga korelacija između sredine i osobe (pojedinca), fizičkog i moralnog u čovjeku, te povezanost činjenica, uzroka i nevidljivih načela koja pokreću svijet.

Balzac nije u prvom redu estet nego sociolog, ekonomist i filozof, a znanstveni duh povezuje ga s XVIII. st.; na njega je utjecao Lockeov materijalizam, ali i moderni mistici (Swedenborg), pa je njegova filozofija istodobno deterministička, ali i vrlo otvorena prema složenoj dinamici psihičkog i društvenog života. Politički, on je zapravo ljevičar koji se smatra liberalom, a poslije čak i monarhistom, ali, kako je rekao Hugo u nadgrobnom govoru: "Htio on to ili ne, autor toga golemog i izvanrednog djela pripada snažnoj rasi revolucionarnih pisaca".

Realizam blizak romantizmu

Balzac je još blizak romantizmu po svojem kultu energije i uvjerenju da je želja temeljno načelo čovjekovo, po vjerovanju u ulogu slučaja (unatoč determinizmu), po osvjedočenosti da je fantastično sastavni dio života. No on je ipak realist zato što je na do tada neviđen način pisao o oblicima zbilje koju su i klasicizam i romantizam prešućivali.

Novost je u tome što je Balzac pokazao da je novac pokretač odnosa među ljudima, pa je žestoko kritizirao poslijerevolucionarno društvo u kojem se ekonomska diferencijacija sve više zaoštrava. Njegov je realizam istodobno znanstven, antropološki, zatim intimistički (individualizira univerzalno) i simbolički (podrobni opisi konkretne zbilje metaforički su »produžetci« likova), te »mitološki« (P. Barberis) jer veliča strasti, borbenost i vitalnost.

On je istodobno vizionar i lucidan pisac demistifikator, prvi koji je uspio u jedinstven sustav dijalektički povezati stvarnost i filozofiju, akciju i poetiku, jasnu predodžbu svijeta i osobnu imaginaciju, svoj osobni mit.

Ljudska komedija

Cijela Ljudska komedija, koja svojim naslovom odaje da je zamišljena kao 'zemaljska' replika Božanstvenoj komediji, podijeljena je na tri dijela.

Prva skupina, Analitičke studije, bavi se osnovnim načelima koja upravljaju ljudskom egzistencijom (od planiranih 5 dovršena je samo Fiziologija braka – La Physiologie du mariage, 1829).

Druga skupina, Filozofske studije, istražuje okolnosti koje određuju čovjekovu sudbinu – od 22 dovršene ističu se Chagrinska koža (La Peau de Chagrin, 1831) i Louis Lambert (1835).

Treća skupina, Studije društvenog života, najbrojnija je jer opisuje sveukupne učinke tih okolnosti, a raščlanjena je u 6 nizova nazvanih 'prizori iz života': i to onog 'privatnog' (Čiča Goriot – Le Père Goriot iz 1835. i još 26 drugih), 'provincijskoga' (Ljiljan u dolu – Le Lys dans la vallée, 1836; Eugénie Grandet, 1833; Izgubljene iluzije – Illusions perdues, 1836–43., i 7 drugih), 'pariškoga' (César Birotteau, 1837., i 13 drugih), te 'političkog', 'vojničkog' i 'seoskog života'.

Osim srodnosti poetike i svjetonazora, razgranatu i labavu cjelinu opusa povezuje, pored tematike, opetovano pojavljivanje glavnih likova u različitim romanima, a to je Balzac držao svojim velikim otkrićem.

Time se prebacuju mostovi između pojedinih djela i epoha, postiže se dojam metamorfoza u vremenu i sveopćega gibanja po načelu transformacije unutar kontinuiteta, a to je nesumnjivo najdublja i za suvremenog čitatelja možda najaktualnija Balzacova ideja.

Honoré de Balzac preminuo je 18. kolovoza 1850. godine u Parizu.
(Izvor: Hrvatska enciklopedija)