Dobili smo prve fotografije tamne strane mjeseca. Novi čovjekov korak u Svemiru prati čovjekovo puzanje na Zemlji.
Dok se nameće divljenje osvajanju neba iznad nas, dok nam, umjesto snimki nepoznatog, guraju fotografije lebdećih astronauta, na Zemlji, u našoj zemlji, lebdimo u raskoraku.
Ovdje su sve strane tamne.
Oči svijeta uprte su u natezanja novih vladara svijetom. Mišići uvijek pokažu kako je bitna i glava.
Iz naše zemlje plješće se Americi. Aplauz predvodi Milorad Dodik koji hvali sve što učini Trumpova administracija. Svi se boje reći što misle. Oni pak ne troše svoj novac na punjenje gorivom službenih automobila pa im je svejedno što građani uz kvote na kladionicama bulje u brojčanike na crpkama i čude se.
Donald Trump, koji je nakon ispuštenog Nobela za mir, krenuo u veliki obračun nadajući se nagradi za rat, prisipa jezive prijetnje. Nestat će, kaže Trump, jedna cijela civilizacija. Američki predsjednik ne bira riječi. Amerika se počinje pitati što je ona birala.
Mi se ne pitamo koga biramo niti što nam odabrani rade. A ne rade ništa da se spriječe udaranja po džepu koje izudarani potrošači u ovoj zemlji trpe.
Mostarski komunalni rat ide u produžetke. Potpisana smjena direktora, koji se od ostalih poslova nije mogao baviti komunalnom osim ako treba nešto unazaditi, čekat će dovoljan broj ruku u upravnim tijelima. Igra se mostarsko smeće visoke politike pa se čekaju ruke kao u Domu naroda. Mostarska čistoća može čekati. Njoj se nikada nije žurilo.
Cirkus u Domu naroda se nastavlja. Do sljedećih izbora neće biti dovoljno ruku i to je, očito, svima jasno. Za to vrijeme svi trube kako oni grade ovu državu a drugi da je ruše.
Republika Srpska ne odustaje od predstava. Na pozornicu je došao Donald Trump mlađi kojem je vlast platila da govori i da se još više uzdigne kao u velikog saveznika Amerike koji hvali Rusiju.
Vlast u Federaciji diže ruke na plinsku predaju pa se donositelji odluka hvale tko je bolje savio leđa za zahtjeve američke administracije koja kao od šale spriječi amandman u našem zakonu.
Veliki busatelji u patriotska prsa trebali bi prestati mahati zastavama neovisnosti.
Dogovoreno je primirje. Dogovoreno je i kršenje.
Kad nema čime drugim, patriotizam u BiH mjeri se navijanjem za nogometnu reprezentaciju. Iako se ne radi o uspjehu države nego o uspjehu 11 igrača, od kojih većina nije rođena u BiH nego su plod bijega od ove zemlje, i o sreći s bijele točke, država koja desetljećima ne može pronaći svoju sreću, sve je sile uperila na loptu.
Televizijski voditelj na državnoj televiziji prekinuo je gosta i ''ugasio'' ga u programu kad je ovaj rekao da mu nisu mrske pobjede BiH ali da navija za Srbiju. Krenule su rijeke aplauza za novinarsku hrabrost, pa su onda uslijedili potočići osuda neprofesionalnosti i potoci osuda zbog navijačkog odabira.
Jeftini patriotizam, koji je dobro došao onima koji ne mogu napraviti nikakav politički ili ekonomski uspjeh zemlje, prelijeva se na sva polja. Priča da je nogometni uspjeh ujedinio sve u ovoj zemlji, pokazala je da ipak ostajemo u istoj formaciji do nekih novih političkih penala.
Vlast se ima obraza pohvaliti izgradnjom zgrade u Jablanici za one koji su u poplavama ostali bez svega. Javnost ima obraza šutjeti na sve šutnje.
Državna televizija, iz čijeg programa se tjeraju gosti, slavi rođendan. Besparica, zastarjelost, dugovanja, sudske presude o dugovanjima koje se nikada neće izvršiti, sve su to svjećice na torti koje nitko neće ugasiti.
Svijet prati pregovore o miru. Izjave sudionika govore kako se traže novi načini za rat.
Viktor Orban priznao je poraz. Trump je zaprijetio blokadom već blokiranog tjesnaca. Iran ne pristaje na primirje. Amerika ne pristaje na ne pristajanje. Izrael kaže da nikada nije ni rekao da neće nastaviti napade.
Slijedi nova epizoda zauzimanja strana.