Bjelinu je
najbolje opisati sivilom
pticu kamenjem
suncokrete
u decembru...
(...)
najplastičniji
opis kruha
to je opis gladi...
Tadeusz Rozewicz, Skica za suvremeni erotikon
Ovih dana navršava se dvadeset i peta obljetnica masovnih prosvjeda u Beogradu, kojima je 5. listopada 2000. godine okončana vladavina predsjednika Savezne Republike Jugoslavije Slobodana Miloševića. Na prosvjed, koji se odvijao u središtu Beograda, slile su se stotine tisuća ljudi iz svih krajeva Srbije, isprovocirane odlukom izbornog povjerenstva da ne prizna pobjedu zajedničkog oporbenog predsjedničkog kandidata Vojislava Koštunice.
Oporbenu koaliciju činilo je devetnaest heterogenih stranaka. Od Miloševića je traženo da prizna poraz na saveznim, lokalnim i predsjedničkim izborima. Zatražena je i ostavka uprave državne televizije (RTS). Oporba je inzistirala na činjenici da je Vojislav Koštunica osvojio 52,54 posto glasova, odbacujući pokušaj vlasti da održi drugi izborni krug.
Presudni moment demonstracija je odluka policije i njezine specijalne postrojbe, kojom je zapovijedao bivši pripadnik francuske Legije stranaca i Arkanove Srpske dobrovoljačke garde Milorad Ulemek Legija, da protiv demonstranata ne upotrijebi silu. Usprkos tome, tokom prosvjeda je stradalo dvoje ljudi – prosvjednica i policajac, dok je 65 osoba ozlijeđeno. (O ovim dramatičnim događajima govori izvrsna srpska televizijska serija "Sablja" iz 2024. godine, koja započinje atentatom na Zorana Đinđića, da bi se retrospektivno vratila na listopadske demonstracije.)
Pod pritiskom javnosti, ostavljen od najvjernijih saveznika, Slobodan Milošević je 6. listopada priznao poraz i čestitao Koštunici na pobjedi. Val optimizma koji je zahvatio Srbiju, pa i cijelu regiju, jer se smatralo da je tim činom zatvoreno krvavo jugoslavensko desetljeće, nije dugo potrajao. Premijer reformske vlade Zoran Đinđić ubijen je u atentatu 12. ožujka 2003. godine, a ideološki heterogena demokratska oporba ubrzo se potpuno raspala u više frakcija koje su vodili politički manekeni poput Čedomira Jovanovića.
(Slobodan Milošević je zbog optužbi za ratne zločine izručen Haškom tribunalu u vrijeme vlade Zorana Đinđića. Preminuo je 2006. u zatvoru u Scheveningenu, ne dočekavši presudu. Na vlasti je bio nešto dulje od deset godina.)
Beogradske listopadske demonstracije predstavljaju povijesni prijelomni moment, podjednako značajan za Srbiju, ali i regiju u cjelini, o čemu je beogradska redateljica Mila Turajlić 2017. godine snimila višestruko nagrađivani dugometražni dokumentarni film "Druga strana svega". (Film je u nepunu godinu dana osvojio diljem svijeta tridesetak nagrada, uključujući i glavnu nagradu 30. izdanja prestižnog amsterdamskog festivala dokumentarnog filma IDFA koji u tom segmentu predstavlja ono što je Cannes u svijetu igranog filma.)
Film "Druga strana svega" govori o Srbijanki Turajlić, autoričinoj majci, jednoj od najglasnijih i najhrabrijih protivnika režima Slobodana Miloševića, bivšoj profesorici beogradskog Elektrotehničkog fakulteta i unuci Dušana Peleša, ministra pravosuđa u vladi Kraljevine Jugoslavije i jednog od potpisnika deklaracije iz 1918. o ujedinjenju južnoslavenskih naroda u jednu državu. Također, Srbijanka Turajlić je poslije Miloševićeva pada bila jedno vrijeme pomoćnica ministra obrazovanja u vladi Zorana Đinđića.
Kroz intimni razgovor s majkom, Mila Turajlić na jedan suptilan i nepretenciozan način propituje cijeli niz krucijalnih pitanja. Ovo je prije svega priča o dvije suprotstavljene "Srbije", o podijeljenosti srpskog društva 1990-ih i 2000-ih, ali i kronika jedne beogradske obitelji kroz nekoliko generacija. Kroz odnos majke i kćeri, film progovara i o generacijskom jazu, prvenstveno po pitanju preuzimanja odgovornosti za društvo u kojem žive.
Ključni dio filma je razgovor između majke i kćerke, dok u pozadini s televizora dopiru dijelovi infantilnog govora Aleksandra Vučića, u kojem majka govori kćeri o potrebi društvenog angažmana novih generacija, povlačeći na taj način paralelu između Miloševića i Vučića. (Srbijanka Turajlić kao da je predvidjela najnovija događanja, studentske demonstracije koje su oštro podijelile Srbiju i žestoko uzdrmale režim Aleksandra Vučića.)
Srbijanka Turajlić o listopadskim demonstracijama govori iz naknadne perspektive, kao dio građanske klase koja je prihvatila poraz, ali ne dvoji o ispravnosti svojih postupaka. Ona u filmu ne govori toliko o prosvjedima, već o onome što će uslijediti, a zanimljivo je da je već tada, dan poslije, 6. listopada, televizijskom reporteru citirala poznate stihove Branka Miljkovića "Hoće li sloboda umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj", izražavajući na taj način svoju skepsu.
U filmu ona tu svoju skepsu i pojašnjava: smatra da je isti dan kada je revolucija pobijedila, ona na neki način i neslavno okončana. Ona je to shvatila kada je jedan od prosvjednika koji su upali u Narodnu skupštinu Srbije izišao otuda noseći u rukama ukradenu stolicu, dok mu okupljeno mnoštvo oduševljeno kliče, što je potkrijepljeno arhivskom snimkom.
U filmu Mile Turajlić postoji scena, najvjerojatnije igrana, koja prikazuje u krupnom planu prometnog policajca koji regulira promet na nekom frekventnom beogradskom križanju. U prvi mah se čini kako ova scena nema smisla, sve do trenutka kada jedan vozač odbije poslušati prometnog policajca i krene u suprotnom smjeru od onoga kojim pokazuje policajac, na što ovaj samo nemoćno opsuje. Ovom scenom Mila Turajlić daje sublimiran opis kaosa i anarhije u jednom društvu, koji je sugestivniji, čini mi se, od snimke dvije suprotstavljene "Srbije" s Terazija.
Sljedeće godine proslavlja se 250-ta obljetnica proglašenja neovisnosti Sjedinjenih Američkih Država. Prije pedeset godina, 1975., premijerno je prikazan film "Nashville" Roberta Altmana, jednog od najvećih, ako ne i najvećeg američkog filmskog redatelja 20. stoljeća, koji prati sudbine ljudi uključenih u industriju country i gospel glazbe u Nashvilleu.
Hal Philip Walker, populistički kandidat na predsjedničkim izborima u Sjedinjenim Američkim Državama 1976., stiže u Nashville na svečanu priredbu na kojoj je planirano prikupljanje sredstava za njegovu kampanju. U međuvremenu, u obližnjem studiju odvijaju se dvije sesije snimanja. U jednoj sobi studija, country superzvijezda Haven Hamilton snima patetičnu domoljubnu pjesmu u spomen na dvjestotu obljetnicu neovisnosti, dok u susjednoj zbor Jubilee Singers s povijesnog crnačkog Sveučilišta Fisk snima gospel pjesmu: dva dijametralno suprotstavljena svijeta koji egzistiraju jedan uz drugi. Film završava izvedbom country pjesme u kojoj se u istoj rečenici spominju sloboda i mlatilica za muhe.
Američko ministarstvo financija objavilo je nedavno nacrt dizajna kovanice od 1 dolara s likom predsjednika Donalda Trumpa u povodu 250 godina od proglašenja američke neovisnosti 2026. godine. Prednja strana potencijalnog dizajna kovanice prikazuje Trumpa u profilu s riječju "sloboda" iznad njega i "1776-2026" ispod, prema fotografijama koje je podijelio ministar financija Brandon Beach na X-u, a koje je potom objavilo ministarstvo financija.
"Premda još nije odabran konačni dizajn kovanice od 1 dolara za obilježavanje 250. obljetnice Sjedinjenih Američkih Država, ovaj prvi nacrt dobro odražava ustrajni duh naše zemlje i demokracije, čak i unatoč ogromnim preprekama", izjavio je glasnogovornik ministarstva financija. Što je bizarnije, sloboda i mlatilica za muhe u istoj pjesmi ili kovanica s likom Donalda Trumpa, procijenite sami.
Na kraju, da parafraziram velikog poljskog pjesnika: Kip slobode - simbol Sjedinjenih Američkih Država, postavljen na ušću rijeke Hudson u New Yorku, koji je američkoj vladi poklonila Francuska povodom stote obljetnice neovisnosti, 1886. – najbolje je opisati kovanicom s likom Donalda Trumpa, a biblijsku kalvariju srpske vojske iz Prvog svjetskog rata televizijskom slikom s koje dopire govor Aleksandra Vučića, ka dvije strane jedne te iste medalje.
