Rođeni smo za suradnju, kao stopala, kao šake, kao vjeđe, kao gornji i donji zubi. Stoga, djelovati u međusobnoj opreci protivi se prirodi – a gnjev ili odbijanje jest opreka.
Marko Aurelije, Meditacije
Prema pisanju izraelskih medija, UEFA bi ovih dana trebala glasati o izbacivanju izraelske reprezentacije i klubova iz međunarodnih natjecanja. Izraelski nogometni savez tvrdi da se radi o politički motiviranom pokušaju i uvjeren je da će UEFA odbiti prijedlog, naglašavajući da sport treba ostati izvan politike.
Istovremeno, Velika Britanija, Australija i Kanada, tradicionalni saveznici Sjedinjenih Američkih Država, službeno su priznale državu Palestinu, što je zasigurno najteži diplomatski udarac vladi Benjamina Netanjahua od početka izraelske vojne operacije u Gazi. Priznanje, što je vrlo važno naglasiti, isključuje Hamas iz svih političkih kombinacija, a favorizira Palestinsku samoupravu na Zapadnoj obali, zbog čega možda predstavlja najvažniju inicijativu oko obustavljanja spirale nasilja u Gazi.
Britanski premijer Keir Starmer objavio je službeno priznanje Države Palestine koju je Ujedinjeno Kraljevstvo priznalo kako bi "ponovno probudilo nadu u mir i rješenje s dvije države" između Izraelaca i Palestinaca. "Danas, kako bih ponovno probudio nadu u mir i rješenje s dvije države, jasno izjavljujem, kao premijer ove velike zemlje, da Ujedinjeno Kraljevstvo službeno priznaje Državu Palestinu", objavio je Starmer u videoizjavi objavljenoj na društvenim mrežama.
Međutim, britansku inicijativu vjerojatno će zaustaviti veto Sjedinjenih Američkih Država u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. Amerika licemjerno zagovara dijalog između Izraela i Palestinske samouprave kao jedini put do uspostave palestinske države, što pomalo podsjeća na famoznu "Kvaku 22" iz istoimenog Hellerova romana:
"Orr bi bio lud kad bi još izvršavao borbene zadatke, a duševno zdrav kad ih ne bi izvršavao, ali ako je bio zdrav, morao ih je izvršavati. Ako ih je izvršavao, bio je lud pa nije morao; ali ako ih nije htio izvršavati, bio je duševno zdrav i morao je. Yossarian je bio duboko potresen apsolutnom jednostavnošću klauzule Kvake 22 i zazviždao je u znak divljenja."
Dakle, Sjedinjene Američke Države bi bile lude ukoliko bi priznale palestinsku državu, a duševno zdrave ako bi podržavale nepostojeći dijalog kao nužan preduvjet priznanja Palestine. Ovaj ukleti krug, koji traje više desetljeća, kao jedan od Gordijevih čvorova naše suvremenosti, mogu razmrsiti jedino Sjedinjene Američke Države.
Međutim, slabašni optimizam potvrđuje jedino trenutni odnos Washingtona prema Vladi Keira Starmera. Treba se prisjetiti pogromaških izjava Donalda Trumpa, Elona Muska i J. D. Vancea upućenih Starmeru početkom drugog Trumpova mandata. Trumpova posjeta Velikoj Britaniji nekoliko dana uoči priznanja Palestine poprilično je znakovita u tom smislu: Trump je, začudo, bio uljudan i nije ultimativno insistirao da Starmer povuče najavljenu odluku o priznanju, čime se Starmer nametnuo kao jedini svjetski lider koji s Trumpom razgovara na ravnoj nozi, ne podilazeći mu, kao što to čini većina čelnika europskih zemalja.
Odluka Vlade Keira Starmera da prizna Palestinu važna je prvenstveno iz dva razloga. Iako ateist, Starmer je prihvatio židovsku praksu svoje supruge Victorije, posjećujući židovsku sinagogu u londonskom St John’s Woodu. Također, par odgaja djecu u judaizmu. Victoria je odigrala presudnu ulogu u Starmerovu razumijevanju antisemitizma koji je bio duboko ukorijenjen u Laburističkoj stranci za vrijeme Starmerova prethodnika Jeremyja Corbyna. Drugi razlog ima svoju nemjerljivu simboličku vrijednost: Velika Britanija je nakon drugog svjetskog rata odigrala ključnu ulogu u stvaranju modernog Izraela.
Međutim, odluka o priznanju Palestine mogla bi izazvati i kontraefekt, što bi vojnu operaciju u Gazi moglo pretvoriti u rat do istrjebljenja, koji bi se proširio i na Zapadnu obalu. Krajnje desno orijentirani izraelski ministri Itamar Ben Gvir i Bezalel Smotrich, koji insistiraju na nastavku operacija u Gazi, bez obzira na žrtve, pozvali na aneksiju Zapadne obale kao odgovor na australsko, britansko i kanadsko priznanje palestinske države.
Za razliku od Velike Britanije, Australije i Kanade, pa i UEFA-e, čije su inicijative ozbiljne i uravnotežene, koje bi mogle napraviti određeni pomak u pozitivnom smjeru, zemlje Europske unije svojim besmislenim inicijativama izazivaju podsmijeh.
"Španjolska će se povući s Eurovizije ako Izrael nastavi s natjecanjem. Upravni odbor Korporacije donio je ovu odluku ovog utorka apsolutnom većinom svojih članova", objavio je španjolski javni emiter RTVE. Španjolska je prva članica takozvane "velike petorke" koja je donijela sličnu odluku, čiji predstavnici bez pretkvalifikacija ulaze u finalno natjecanje Eurosonga, trivijalne parade besmisla i kiča. (Osim Španjolske, "veliku petorku" čine još Francuska, Italija, Njemačka i Velika Britanija.) Već ranije su svoje povlačenje s Eurovizije, ukoliko na njoj nastupi izraelski predstavnik, najavile još neke zemlje, poput Slovenije, Islanda, Irske i Nizozemske.
Slično Europskoj uniji reagira i Hollywood. Stotine glumaca, redatelja i djelatnika filmske industrije, među kojima su zvijezde poput Tilde Swinton, Olivije Colman, Marka Ruffala, Susan Sarandon, Javiera Bardema, Yorgosa Lanthimosa, pozvali su na bojkot izraelskih filmskih institucija zbog rata u Gazi. Zahtjev filmskih djelatnika, koji je potpisalo više od 1800 ljudi, poziva filmsku industriju da ne "prikazuje filmove, ne pojavljuje se u filmovima ili na drugi način ne surađuje s izraelskim filmskim institucijama" za koje se tvrdi da su "umiješane u genocid i apartheid protiv palestinskog naroda".
Prilikom dodjele Emmyija, podršku ovoj inicijativi dao je i španjolski glumac svjetskog glasa Javier Bardem. U intervjuu za časopis Variety, Bardem je dodatno pojasnio svoj stav, izjavivši kako "ne može raditi s nekim tko opravdava ili podržava genocid". Pitanje je na koji način odrediti tko od izraelskih filmaša "opravdava ili podržava genocid" i tko o tome odlučuje. Teško se, na žalost, oteti dojmu da iza ove nemušte inicijative kriju tek ljudske taštine koje žive u irealnom svijetu, daleko od ljudske patnje i bijede.
Najsnažnije inicijative o osudi rata u Gazi dolaze upravo iz Izraela. Govoreći o priznanju Palestine, veliki izraelski pisac David Grossman, čiji je sin Uri poginuo 2006. kao izraelski vojnik, kaže: "Bilo bi korisno imati posla sa stvarnom državom sa stvarnim obavezama, a ne sa ambivalentnom institucijom poput Palestinske uprave." Spomenuo je i izraelsku vojsku: "Godinama sam odbijao koristiti tu riječ - genocid. Međutim sada, nakon što sam čitao medije, vidio fotografije i razgovarao s ljudima koji su bili tamo, više se ne mogu suzdržavati. Poražavajuće je čuti riječi 'Izrael' i 'glad' u istoj rečenici."
Kada je riječ o filmašima, najžešća optužba protiv brutalnosti izraelske vojske za koju znam došla je upravo iz Izraela. Riječ je o filmu "Valcer s Bashirom" (2008) izraelskog redatelja Arija Folmana. Obrađujući temu ratnih zločina, Folman je stvorio putem animacije snažno i čudno ostvarenje. Film je Folmanovo istraživanje i prisjećanje masakara u palestinskim izbjegličkim logorima Sabra i Shatila iz 1982. godine u Libanu, gdje je služio kao vojnik izraelske vojske. Onome tko nije gledao ovaj film, neka zamisli da pripadnik Hamasa u doglednoj budućnosti snimi film o masakru izraelskih civila u pojasu Gaze.
U uvodnom citatu nije se slučajno našao Marko Aurelije, filozof i rimski car iz 2. stoljeća, najmoćniji čovjek svoga vremena, čije su "Meditacije" jedan od najvažnijih antičkih tekstova. (Preporuča ih čak i Hannibal Lecter u filmu "Kad jaganjci utihnu". "Jednostavnost, Clarice. Čitajte Marka Aurelija", kaže Lecter na jednom mjestu agentici FBI-a Clarice Starling. "Meditacije" su, također, jedina knjiga koju je Ivo Andrić pred smrt ponio sa sobom u bolnicu.) Pokušajte gornje rečenice staviti u usta Donalda Trumpa, najmoćnijeg čovjeka našeg vremena. Nemoguća misija, bez obzira što bi time tragedija u Gazi bila vrlo brzo okončana. Preporuka svim političarima: Čitajte Marka Aurelija!
