Gomila prokletih idiota ste vi, većina vas, prodajete svoje pravo po rođenju za tanjur hladne kaše. Uzbuđenje krađe, nasilja, potreba da se živi lagodno - je li to vrijedno, kad imamo neporeciv dokaz, da da, neoborivo svjedočenje da pakao postoji?
Anthony Burgess, Paklena naranča
Trenutnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini, odnosno Republici Srpskoj, Srbiji i Hrvatskoj kao najmanji zajednički nazivnik povezuje nasilje u društvu. U Hrvatskoj, gdje traje svojevrsna "kulturna revolucija" koju predvode ratni veterani, ili osobe koje se lažno predstavljaju kao branitelji, i navijačke skupine, nasilje je za sada još uvijek verbalno. Međutim, s obzirom na licemjernu reakciju vlade Andreja Plenkovića povodom prijetećih poruka upućenih Miljenku Jergoviću, nije isključeno da to nasilje pređe u nešto gore. Da podsjetim, U Zagrebu, na zgradi u kojoj Jergović živi, nedavno je osvanuo grafit: "Jedne kolovoške noći, Miljenko neče dobro proći. Naša država - naša pravila."
Obračun s piscima i zagovaranje zabrana na kulturnom polju nasljeđe je iz bivše Jugoslavije, kada je Savez udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije (SUBNOR) arbitrirao u kulturi kao krovno cenzorsko tijelo. Međutim, za razliku od SUBNOR-a koji je bio tek oruđe u rukama vladajućeg režima, U Hrvatskoj su se stvari otele kontroli, u kojoj za svoj račun arbitriraju lokalni napoleoni koji "spašavaju" Hrvatsku od njezinih građana.
Ako je verbalno nasilje prvi stupanj u evoluciji nasilja, u Republici Srpskoj svjedočimo nečemu mnogo zloćudnijem. Prije nekoliko dana u Banjoj Luci je napadnut zastupnik Partije demokratskog progresa (PDP) u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Branislav Borenović. Do napada je došlo ispred zgrade u kojoj Borenović stanuje. Dvojica maskiranih muškaraca su mu prišla i poprskala ga biber sprejem, nakon čega je Borenović završio u bolnici.
"Režim i njegove kolovođe, koji svakodnevno šire mržnju i targetiraju kritičare, nose odgovornost za napad na Branu. Jučer napad na Vukanovu kuću, paljenje automobila, danas organizovan i pripremljen napad na Borenovića. Samo naivni mogu vjerovati u slučajnost. S obzirom na to da je Brano poslanik u PSBiH očekujem da Tužilaštvo BiH vodi istragu. Partijska policija i partijsko pravosuđe u Srpskoj su na zadatku su zaštite kriminalaca", navela ja Aleksandra Pandurević, članica Predsjedništva oporbene Srpske demokratske stranke.
Prije nešto manje od pola godine Nebojši Vukanoviću, zastupniku u Narodnoj skupštini Republike Srpske, zapaljen je automobil ispred obiteljske kuće u Trebinju. Vukanović je također ovaj čin okarakterizirao kao političko nasilje: "Večeras, samo par sati nakon završetka maratonske sjednice Narodne skupštine Republike Srpske na kojoj me je predsjednik Vlade Radovan Višković poredio sa ustašama, Srbima koji su izdali svoj narod, a predsjednik Narodne skupštine Nenad Stevandić nazvao veleizdajnikom, u kontinuitetu mi stavljajući metu na čelo, nešto prije pomoći podmetnut je požar pod vozilo Toyota Auris koje je potpuno izgorjelo."
Napadi na političare, koji u današnjem svijetu, ne samo na prostoru Bosne i Hercegovine, predstavljaju nedodirljivu i povlaštenu kastu koja živi daleko od realnog svijeta, najbolji su indikator poražavajućeg stanja u društvu. Postavlja se pitanje što mogu očekivati obični građani, ako su se na meti našli političari koji, bez obzira kojoj stranci pripadaju, čine zaseban svijet koji je unutar sebe mnogo homogeniji u odnosu na društvo u kojem djeluju.
Napad na Branislava Borenovića nesumnjivo je vezan uz raspisane izvanredne izbore za predsjednika Republike Srpske. Sudeći po tome, u Dodikovu taboru vlada panika, jer je nasilje kao politička strategija ponajprije čin očaja. Uz to, ovaj napad može izazvati i kontraefekt, dati oporbi krunski argument da iziđu na izbore, a da ne budu kod glasača tretirani kao izdajnici.
Ono što se događa u Srbiji nakon tragedije na željezničkom kolodvoru u Novom Sadu, koja je poslužila kao povod za studentske demonstracije, već je odavno poprimilo oblik državnog terora. Brutalni obračuni policije i huliganskih skupina s prosvjednicima, o čemu na najbolji način svjedoče brojni snimci na internetu, među kojima treba izdvojiti snimku u kojoj desetak policajaca brutalno cipelari prosvjednika koji bespomoćno leži na zemlji, nisu više izdvojeni izgredi, već način djelovanja, zbog čega neki komentatori današnju Srbiju opisuju kao zemlju na rubu građanskog rata.
Aleksandra Vučića, što je iz dana u dan sve više primjetno, hvata panika, što je izravno povezano s eskalacijom nasilja. Istovremeno, Srbija se sve više udaljava od Europe, bez obzira što je Europska unija licemjerno žmirila na sada već dvogodišnje policijsko nasilje na ulicama najvećih srpskih gradova. Vučiću se višegodišnje sjedenje na dvije stolice obija o glavu. Na grupnom snimku s nedavno održanog samita u Pekingu, gdje se sastala neformalna antiamerička koalicija predvođena Kinom i Rusijom, Vučić je smješten u posljednji red, zbog čega je grubo ismijavan u medijima.
Četvrti i posljednji stadij u evoluciji nasilja, koji opisuje Anthony Burrgess u svojoj proslavljenoj distopiji "Paklena naranča", predstavlja čin nasilja radi nasilja. (Određeni elementi "ultranasilja" već su viđeni u Srbiji, u što spada i gore spomenuti snimak cipelarenja nemoćnog prosvjednika.) Burrges opisuje grupicu tinejdžera kojima je nasilje, odnosno "ultranasilje", u kojem do izražaja dolazi patološka brutalnost nasilnika, jedini smisao života.
U evoluciji nasilja ključnu ulogu igra država, odnosno njezina nevoljkost da ga spriječi, ili ga, kao što je to slučaj sa Srbijom, sama generira. Drugi dio grafita koji je osvanuo na zgradi u kojoj živi Miljenko Jergović, "Naša država – naša pravila", predstavlja, rekao bih, evanđelje svih nasilnika koji se skrivaju iza autoriteta države, zbog čega sumnjam da je spomenuti grafit napisala neka nepismena budala kao što se to želi sugerirati banalnim pravopisnim pogreškama.
Ipak, ne vjerujem da će u Hrvatskoj doći do eskalacije nasilja jer je Andrej Plenković zapravo talac određenih desnih (ne)politika, razapet između Hrvatske i Bruxellesa, za razliku od Milorada Dodika i Aleksandra Vučića koji (još uvijek) vuku sve konce.
