Kult ličnosti je fenomen koji je obilježio turbulentno dvadeseto stoljeće. Njegova glavna karakteristika je nekritičko obožavanje i isticanje jedne osobe kao nepogrješive političke figure, što u velikoj mjeri nalikuje na religiju koja umjesto Boga slavi "velikog vođu" ili "Oca Domovine".
Izraz kult ličnosti prvi je upotrijebio Nikita Hruščov 1956. godine, u izvještaju na zatvorenoj sjednici 20. kongresa Komunističke stranke Sovjetskog Saveza, u kojem je apologiju Josifa Visarionoviča Staljina i sustav političkih, propagandnih i represivnih mjera tijekom posljednja dva desetljeća Staljinove vlasti označio kao kult ličnosti kojim je osigurano Staljinovo nesmetano provođenje terora i samovolje.
Kult ličnosti se iz Sovjetskog Saveza proširio na većinu komunističkih zemalja, uključujući i bivšu Jugoslaviju, gdje je desetljećima pomno građen kult Josipa Broza Tita, koji je bio ugrađen i u Kazneni zakon, preko famoznog članka 133. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije na osnovu kojega su izricane drastične kazne protiv osoba koje su dovodile u pitanje lik i djelo Josipa Broza. Zbog verbalnog delikta, kako je kolokvijalno nazivan spomenuti članak zakona, kažnjavani su pripadnici svih slojeva, zbog govora u najraznovrsnijim socijalnim kontekstima, od pisanja književnih i znanstvenih djela do govora alkoholiziranih osoba u ugostiteljskim objektima, a nerijetko se kažnjavalo i pričanje viceva.
Kult ličnosti karakterističan je za diktature, ali se može susresti i u demokratskim društvima. Saga o Marku Perkoviću Thompsonu od prvih najava koncerta na zagrebačkom Hipodromu poprimila je oblik pomno građenog kulta ličnosti. Na javnoj televiziji uoči koncerta nije se mogao čuti niti jedan disonantan glas o Thompsonu, o kojemu su govorili kao o nekom mitskom biću koje se svojom "Bojnom Čavoglave" upisalo u panteon hrvatskih "besmrtnika". Thompsonov menadžment čak se obrušio na medije koji su, zbog velikog broja prodanih ulaznica, upozoravali na kompleksnost projekta, što se ubrzo pretvorilo u pravu harangu protiv medija koji su iole kritički pisali o Thompsonu, odnosno protiv svih koji o njemu nisu pisali kao o božanstvu.
Nakon koncerta, stvari su otišle u drugu krajnost. Ušutkivani su čak i dragovoljci iz profesionalnih hrvatskih ratnih brigada koje su iznijele rat na svojim plećima, a koji su ukazivali na minornu ulogu HOS-a preko kojega je Thompson gradio lažnu karizmu "za dom spremnog" ratnika. Iz današnje perspektive izgleda kao da je HOS oslobodio Hrvatsku, iako je riječ o stranačkoj HSP-ovoj miliciji koju je Franjo Tuđman raspustio još 1992., tri godine prije vojne operacije Oluja.
Uzgred, čovjek koji je osmislio koncept stranačke milicije bio je Hitlerov ministar policije Heinrich Himmler, koji je od jedinice zadužene za Hitlerovu sigurnost stvorio tokom Drugog svjetskog rata Waffen SS, vojsku pod stranačkom kontrolom koja je u jednom trenutku brojala oko milijun ljudi, te ostala upamćena po stravičnim zločinima koje je počinila na istočnoeuropskim ratištima, uključujući i bivšu Jugoslaviju. Waffen SS je, po Himmlerovoj zamisli, trebao osigurati doživotnu vlast Nacističke stranke, i koji je u jednom trenutku trebao prerasti u regularnu njemačku vojsku.
Za religioznu komponentu Thompsonova kulta pobrinuo se izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić koji je 6. kolovoza, nakon večernje mise u bazilici Gospe Sinjske govorio okupljenim vjernicima "o svojoj vjeri i životu": "Radim s mladim ljudima koji su zaradili veliki novac i osigurali sve svojim obiteljima. Vidim kako razmišljaju – tu je kućni odgoj presudan. Ako dolaze iz dobre, katoličke obitelji, iz Crkve, oni se ponašaju i razmišljaju drugačije. Njima novac ne znači ništa, a za reprezentaciju igraju iz ljubavi i domoljublja." Dakle, svim dosadašnjim hrvatskim reprezentativcima, koji ne dolaze iz katoličkih obitelji, primaran motiv bio je novac.
Dalić je, također, opleo po svima koji ne razmišljaju kao on i Thompson, što, s obzirom na mjesto gdje je to izgovoreno, zvuči pomalo blasfemično: "Osobito sam ponosan što hrvatska nogometna reprezentacija živi vrijednosti hrvatskog naroda – domoljublje, vjeru, ljubav i zajedništvo. Upravo su nam te vrijednosti donijele rezultate", istaknuo je. "Jako sam sretan što te iste vrijednosti živi i hrvatska mladost, što smo mogli vidjeti ovih dana. Bez obzira na napade glasne manjine koja nas stalno vrijeđa, koja ne voli i ne želi Hrvatsku, naša se mladost ponovno probudila – i na to sam ponosan. Neka tako i nastave. To je naša Hrvatska i to smo mi Hrvati."
S druge strane, što ujedno govori i o propasti europske socijaldemokracije, stoje osobe poput saborske zastupnice Dalije Orešković, kao dvije strane jedne te iste medalje, koja je napala Dalića kao čovjeka koji je došao iz Bosne i Hercegovine soliti pamet "pravim" Hrvatima, svodeći sve bosanskohercegovačke Hrvate na Thompsonove i Dalićeve apologete.
Uzgred, da ne ulazim u analizu Dalićevih riječi, jer se tu nema zapravo što ni analizirati, spomenut ću samo da se Dalićev odnos prema bosanskohercegovačkim Hrvatima suštinski ne razlikuje od odnosa zadriglih bosansko-hrvatskih "antifašista". U vrijeme kada se Hrvatska vratila iz Rusije s osvojenom srebrenom medaljom, Dalić je odbio govoriti o političkom nasilju nad Hrvatima u svojoj "prvoj domovini", što bi u to vrijeme silno odjeknulo, čime je zadobio neskrivene simpatije sarajevske čaršije.
Hrvatska, čini se, ima i svoj "članak 133". Općinski sud u Splitu podignuo je ovih dana optužbu protiv RTL-ove novinarke Danke Derifaj zbog poznatog slučaja iz 2021. godine, kada su novinarka Danka Derifaj Mikulaš, kamerman Petar Janjić i susjed Branko Miodrag za potrebe snimanja emisije "Potraga" stupili na terasu u vlasništvu Marka Perkovića Thompsona, čime su, po navodima tužitelja, "narušili nepovredivost doma obitelji Perković". Zbog čega Sud nije postupio po ovom slučaju odmah nakon što se dogodio? Zbog čega su čekali četiri godine? Je li ovaj proces rezultat narastajućeg kulta ličnosti?
Povodom ovog slučaja oglasio se Davorin Karačić, bivši odvjetnik obitelji Perković: "Taj urlik bijesne zvjerke sitnog stasa a žutog zuba, pokazuje i koliko su postali dominantni u društvu, što se vidi iz istupa medijskih djelatnika koji u sebi vide privilegiranu veličinu, sitnih partija sitnih ljudi sitnoga morala, pravnika koji na taj način pljuju po svojoj profesiji i znanosti samo zbog svjetonazorskih razlika i ostalih pretendenata na ono što vi stvarate a što su oni, koji ovu zemlju nikad nisu ni htjeli niti za nju borili, već kao svoj plijen uračunali. Danas su došli po Marka, sutra će doći po vas, vaš novac, vaša radna mjesta i prilike za napredovanje, vaš status, po vašu djecu i njihovu budućnost." Doći će po vas, "hrvatske mučenike", da se nadovežem na gospodina Karačića, na terasu vašeg stana veličine nogometnog igrališta.
Thompson je na koncertu u Sinju "Urbi et Orbi" oglasio smrt Jugoslavije koja se dogodila prije trideset i pet godina, bez obzira što ju je cijelo vrijeme, zajedno s desničarskim strankama, uključujući i HDZ, održavao na aparatima, jer bez Jugoslavije ne bi bilo ni novovjekih hrvatskih "patriota". Jugoslavija nije mrtva, bez obzira što kaže Thompson: nju u Hrvatskoj danas živom održava aktualna patriotska groznica nastala uz kult Marka Perkovića Thompsona koji polako prerasta u kult sličnosti.
