Ulizice – to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, oni i jesu vlast, oni siju strah bez milosti, bez ikakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjerni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi. Dok njih bude nema sreće na svijetu, jer će uništiti sve što je istinska ljudska vrijednost. Meša Selimović
Rečenice Meše Selimovića o ulizicima na najbolji mogući način opisuju društvenu kolotečinu Bosne i Hercegovine. Koliko god ih puta ponavljali, ostaju svježe i aktualne. Organi uprave i zastupničke klupe kapilarno su premrežene bezličnim klonovima Dragana Čovića, Milorada Dodika, Bakira Izetbegovića, Sabine Ćudić, Elmedina Konakovića...
Najdublji prezir među ulizicama zaslužuju profesionalni Srbi i Hrvati u službi tupavog bošnjačkog nacionalizma, koji, da bi se održali u vlasti, moraju prije svega biti veći katolici od pape. Uz to, u pravilu je riječ o tragično potkapacitiranim osobama bez savjesti i samopoštovanja, koje će povijest zaboraviti kao da nikada nisu ni postojali. Riječ je zapravo u ljudima koji su se u kafkijanskoj preobrazbi u jednom trenutku probudili kao kukci.
Banalnost zla, teza koju je skovala Hannah Arendt izvještavajući iz Jeruzalema za "New Yorker" sa suđenja Adolfu Eichmannu, nigdje ne dolazi toliko do izražaja kao u slučaju zločina protiv čovječnosti. Istrebljenje ljudi je od začetka civilizacije fasciniralo maštu bolesnih umova.
Najmračnije nasljeđe Hitlerovih nacionalsocijalista, uz koncentracijske logore, predstavlja praksa Wermachta na okupiranim područjima Poljske, Sovjetskog Saveza i Jugoslavije. Wermacht je izdao zapovijed da se za svakog ubijenog vojnika, kao čin odmazde, strijelja stotinu talaca. Val nacističkog terora najteže je pogodio središnju Srbiju. U Kragujevcu je u listopadu 1941. godine u dva dana streljano oko tri tisuće građana.
Više od pola stoljeća kasnije, velikodušni homage krvavom masakru u Kragujevcu, što se može protumačiti isključivo kao ironija sudbine ili trijumf banalnosti zla, odao je jedan srpski političar, Aleksandar Vučić, za govornicom beogradske Narodne skupštine: "Pa, vi bombardujte, ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu muslimana, pa da vidimo smije li, međunarodna zajednica ili bilo ko drugi, da udari na srpske položaje, može li se tako ponašati sa srpskim narodom." Ovu strašnu rečenicu, Vučić je izgovorio 20. srpnja 1995. godine.
"Neki dan sam sjedio s jednim iz Zagorja, znate. I priča mi kako smo, kada kažem smo - mislim partizani, pobili hiljade Hrvata na Bleiburgu. A ja kažem vama, kao i njemu, malo smo ih pobili! Malo!" Ove riječi izrekao je stanoviti Dragan Mioković u dijaloškoj emisiji Face TV-a, kod Senada Hadžifejzovića, čovjeka koji je sebi već poodavno osigurao počasno mjesto u bosanskohercegovačkoj općoj povijesti beščašća, zahvaljujući nevjerojatnom daru, da iz sebe i iz svojih sugovornika izvuče pred televizijskim kamerama ono najgore.
"Nijedan ratni zločin kao niti jedno ubistvo zarobljenog vojnika ili civila u zbijegu ne bih nikada opravdao. Bile ubice partizani ili bilo ko drugi. U žaru rasprave na Face TV, dao sam nespretnu izjavu iz koje se moglo shvatiti da opravdavam zločin ako su ga počinili partizani u Drugom svjetskom ratu. Nije mi to bila namjera niti tako mislim. Mislio sam isključivo na stradanja u oružanim sukobima", pravdao se "antifašista" Mioković, pokazujući po tko zna koji put kako glupost i zloća idu ruku pod ruku.
Tko je Dragan Mioković i iz kojeg je mraka izgmizao na površinu? Riječ je o profesionalnom Srbinu koji dolazi iz "proeuropske" i "građanske" Naše stranke, koji obnaša dužnost predsjedavajućeg Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH. Vodstvo Naše stranke prešutjelo je Miokovićev ispad, što konkretno znači samo jedno: da se do kraja slažu sa svojim stranačkim kolegom. U normalnim demokracijama, bez obzira na to što etičke norme iz dana u dan padaju sve niže, oko Naše stranke bi u vrlo kratkom roku bio izgrađen duboki sanitarni koridor, širi od Dizdarove "Modre rijeke", kao oko bilo koje druge stranke koja promovira esencijalni nacizam.
Ako možda nisu do kraja razumjeli Dragana Miokovića, prevest ću čelnicima Naše stranke njegove riječi na bosanski: "Neki dan sam sjedio s jednim iz Šumadije, znate. I priča mi kako smo, kada kažem smo - mislim na nas Srbe, pobili hiljade Muslimana u Srebrenici. A ja kažem vama, kao i njemu, malo smo ih pobili! Malo!"
Zastupnik Hrvatske republikanske stranke Slaven Raguž pokrenuo je inicijativu u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine za razrješenje Dragana Miokovića, nakon čega se u cijelu priču, pretpostavljam nevoljko, uključio i Hrvatski narodni sabor (HNS). HDZ, koji je na federalnoj i državnoj razini u koaliciji s Miokovićevom Našom strankom, tradicionalno hoda po jajima, da ne povrijedi koalicione partnere.
HNS je, u svojoj alibi inicijativi, najavio pokretanje kaznene prijave protiv Miokovića za "poticanje nacionalne i međunacionalne mržnje" koja ima "destabilizirajući učinak na međunacionalne odnose u Bosni i Hercegovini", te zatražio Miokovićevu smjenu. A što ako Mioković ne bude smijenjen? Hoće li zastupnici HDZ-a, kao i dosad, nastaviti slušati kvazimoralističke tirade Sabine Ćudić i sličnih, kojima ne smetaju psihopati u vlastitim redovima? Naravno da hoće, jer ti ljudi, što su dokazali bezbroj puta u proteklih tridesetak godina, imaju želudac od nehrđajućeg čelika. To je, čini mi se, jedini izgledni scenarij. Što bi HDZ-u smetao Dragan Mioković, ako su se već dosada lizali s likovima poput Selme Cikotića ili Dževada Mlaće.
S druge strane, ljudi poput Miokovića dragocjeni su, podjednako HDZ-u i Našoj stranci. Iz perspektive Naše stranke oni su stalna i čvrsta veza s najradikalnijim dijelom bošnjačkog biračkog tijela čija se baza, zahvaljujući prvenstveno oportunizmu takozvanih "građanskih" stranaka, iz godine u godinu širi.
Iz perspektive HDZ-a, čija se politika svela na neartikuliranu kuknjavu i zazivanje nepostojećeg "europskog puta" Bosne i Hercegovine, Čovićevih potemkinovih sela, Mioković funkcionira kao instant zamjena za Željka Komšića, čija će era ostati upamćena kao jedna od najsramnijih epizoda u povijesti bosanskohercegovačke (ne)demokracije.
Mentori Dragana Miokovića, poput Sabine Ćudić, mnogo su opasnija pojava za društvo, jer su isključivo njihovom zaslugom psihopate postale prihvatljiva mjera stvari u društvu. Ako je suditi po komentarima na društvenim mrežama i internetu, broj psihopata u Bosni i Hercegovini iz dana u dan neprestano raste. Mioković je, da zaključim, samo izrekao ono što misli, prilagođavajući se stanju svijesti svojih bolesnih političkih mentora, koji je poput samozadovoljnog šteneta, pretpostavljam, očekivao da ga gazda nakon intervjua na Face TV blago pomilki po glavi.
