Osjećao je da ga je taj snijeg nadnaravne ljepote usrećio čak i više nego ponovni susret sa Istanbulom nakon tolikih godina. Bio je pjesnik i u jednoj od svojih starijih pjesama - poznatoj veoma malom broju turskih čitatelja - napisao je kako nam jednom u životu snijeg pada i u snovima.
Orhan Pamuk, Snijeg
Kod nekoga će, vjerujem, pogotovo kod ljudi koji žive na područjima gdje je snijeg relativno rijetka pojava, ove Pamukove rečenice izazvati blago čuđenje. Koga to, pobogu, usrećuje prvi snijeg, koji je kod nas najčešće sinonim za prometni kolaps u gradovima, dok su, istovremeno, ruralna područja odsječena od svijeta, sve dok se netko ne smiluje i ne pošalje ralice da očiste putove.
Iz godine u godinu gledamo isti, predvidivi scenarij. Kao da smo se najednom našli u filmu "Beskrajni dan", koji je spomenuo kolega Boris Čerkuč u svojoj prošlotjednoj kolumni. Pada snijeg i ulice za kratko vrijeme postaju neprohodne. Bijesni vozači trube i psuju. Ogorčeni građani gledaju oko sebe, ne bi li ugledali kameru, da u nju prospu sav svoj bijes na vlast, istu onu za koju je većina njih glasala na izborima i za koje će, usprkos svemu, glasati i na sljedećim. Jer ništa se tako brzo ne zaboravlja kao što je to slučaj s lanjskim snijegom. Spušta se noć. Sviće i počinje propadati prvi snijeg, koji Bill Murray promatra s prozora svoje hotelske sobe.
U mnogim znanstvenim i popularnim izvorima navodi se da Eskimi u svojim jezicima imaju više riječi kojima se označava snijeg, odnosno njegove različite vrste i pojavni oblici. To se tumači činjenicom da je snijeg u životu Eskima toliko važan da su se razlike među oblicima snijega koje postoje u vanjezičkoj stvarnosti odrazile i na leksičko bogatstvo eskimskih jezika. Poput Eskima, i mi smo imali više različitih naziva za snijeg: laptavac, žest, sipavac, bljuzga, susnježica...
Prvi snijeg je čest motiv u književnosti. Na prostorima gdje su obilni snjegovi bili uobičajena pojava, mogli smo još kao djeca nepogrešivo prepoznati trenutak kad će pasti prvi snijeg, kojega smo željno iščekivali, bez obzira što smo išli u školu kroz duboki snijeg, ponekad kilometrima udaljenu od mjesta gdje smo živjeli, često kroz snježne mećave, poput Kočićeva Luje i Davida iz priče "Kroz mećavu".
Pamtim iz tog vremena jednu posebno okrutnu šalu koju su stariji dječaci priređivali mlađoj. Na putu prema školi prolazili smo kroz polje kroz koje je prolazio dalekovod. Stariji dječaci su znali nagovarati mlađe da prislone jezik uz metalnu konstrukciju dalekovoda. Pri niskim temperaturama, slina bi se zaledila i jezik bi se gotovo u trenutku zalijepio za metal.
Kako prepoznati trenutak prije nego što će početi prvi snijeg? S neba u jednom trenutku, prije nego što počnu propadati pahuljice, kao da dopire neka teška svečana tišina. Teško je opisati taj trenutak, ali zbog nečega smo ga uvijek znali prepoznati. Ne samo ja, već i druga djeca. Kao da je riječ o urođenom "deja vu" refleksu.
"Dolazi zima, duga i hladna / zatvori vrata, upali vatru / pada prvi sneg", pjevala je beogradska grupa Suncokret. "Prvi snijeg / tiho šapuće sad bijelu zimsku priču / slušam sve / nijemih pahuljica šum, njihov mir", pjevala je neponovljiva Gabi Novak polovicom šezdesetih.
Prvi snijeg opjevali su brojni pjesnici, od Silvija Strahimira Kranjčevića do Gustava Krkleca. "Olovna, siva mrena je neba – ko oko u lude / Sinji, ko pepeo zgasli kroz mliječnu maglicu dima; / Snijeg – to smrzle suze su, iz oka toga što blude, / Vjetar ih vitla… zima je… zima!" pjevao je Kranjčević. Pjesmu Gustava Krkleca "Prvi snijeg" znao je na pamet svaki osnovnoškolac: "Sve je bijelo, sve je bijelo: / grad i selo, polje, gaj. / Cijelog dana, veče cijelo / svud se blista bijeli sjaj."
Što se dogodilo u međuvremenu? Gdje su nestale pjesme o prvom snijegu? Jesmo li zaboravili živjeti s prirodom? Ili smo, u ubrzanom, grozničavom ritmu svijeta u kojem živimo naprosto zaboravili na nju, liječeći vlastite frustracije bijesom i ljutnjom?
U vrijeme mog djetinjstva, na zimskom raspustu, po cijele dane smo visjeli na snijegu, vraćali se povremeno u kuće da se ugrijemo i ponovo bježali na snijeg. Pri niskim temperaturama, studen nam je zalazila za nokte. Osjetite jak, igličasti bol ispod nokata. Majka bi nam stavila na štednjak posudu s hladnom vodom u koju bi zaronili promrzle prste. Imali smo osjećaj da je voda vrela. Držali smo ruke u vodi, sve dok se ne zagrije. Zanimljivo, ne sjećam se da se ijednom djetetu dogodilo da su promrzline bile fatalne. Kao da smo imali u sebi neki urođeni refleks, koji nam je govorio kada trebamo ući u kuću i ugrijati se.
Predratna Bosna i Hercegovina bila je poznata po fascinaciji dizel vozilima, bez obzira na silne poteškoće prilikom niskih temperatura. Iz vremena neposredno nakon rata, pri ekstremno niskim temperaturama, sjećam se kolona kamiona koji bi stajali na cesti koja je vodila prema zloglasnom prijevoju Makljen, na pola puta između Uskoplja i Rame. Vozači su ispod motora strpljivo palili stare novine i čekali da se otopi smrznuta nafta.
I vozači automobila imali su silnih problema sa svojim dizelašima. Jednom mi se dogodilo da mi je automobil izgubio snagu i zaustavio se. Tada nisam znao o čemu je riječ. Iskusniji vozači imali su sa sobom rezervni filter za gorivo koji bi na brzinu promijenili i nastavili dalje kao da ništa nije bilo. I nitko se nije žalio, jer smo imali osjećaj da sami upravljamo vlastitim životima, ne tražeći krivca u drugima.
Kako smo se, odjednom, našli preplavljeni bijesom i na pojavu prvog snijega? Kao da smo se našli u nekoj od epizoda kultnog horor serijala "Zona sumraka". Ako želite uhvatiti duh jednog vremena, dobrih, starih vremena, rekli bi stariji, koja, kako kaže jedan Andrićev junak, ostarjeli fratar, nikada nisu ni postojala, poslušajte, u nezemaljskoj, bajkovitoj tišini prvog snijega, Suncokret i Gabi Novak. Jedino na taj način, barem donekle, možemo shvatiti gdje smo bili, a gdje smo danas.
