Prije i poslije

Proveo sam dobrih četvrt stoljeća u Bosni. Od špilšula do fakulteta. Sve sam škole u njoj učio. Najbolje pamtim Travnik, Bugojno i Banjaluku i Sarajevo, dok sam vojsku služio u Mostaru. I dan danas trošim podosta od iskustvene i znanstvene masti kojom sam se podkožio u toj i takvoj Bosni. (...) Suživot među različitim bosanskim vjerozakonima ne samo da je moguć, nego je i postojao kao nešto posve naravno. Naime, zbog različitih vjerozakona Bosna nije bila zemlja mržnje, nego tolerancije, a po vrlo jednostavnom bosanskom načelu: tko ne poštuje tuđu vjeru (din i adet), ne poštuje ni svoju. Jednostavnije rečeno: poštuj da bi bio poštovan. Vjerska je mržnja u Bosni bila nešto izvana nametano; bila je uvijek više uvoznog negoli izvornog značaja, a tragično je kulminirala već uoči Prvoga svjetskog rata. Atentat u Sarajevu pripreman je izvan Bosne, kao što je i nedavni rat u Bosni pripreman, pripravljen i upravljan opet izvan Bosne, a u istome mjestu i po istome planu i programu. Razorna mržnja je bila ubrizgavana među različite bosanske vjerozakone, a sve iz najnižih političkih, osvajačkih pobuda... Suživot je danas bezuvjetno potreban i vjernicima i nevjernicima, jer tko ne poštuje su-život s drugima i sam sebi ugrožava sâm život. Jer ondje gdje su oni drugi prisutni i nazočni od davnine, jedino suživot jamči mir i sigurnost.

Tomislav Ladan, Bosanski grb

Što se mene tiče – sad kad me se više ništa ne tiče osim jednoga: da otkupim vlastitu sirovu kožu i bez drugova odem s ovog svijeta – o tome terminu nudim malčice prostački aforizam: Čim mi neko spomene suživot, ja ga pošaljem u sukurac!

Abdulah Sidran, Otkup sirove kože

Ovaj malo duži uvod nudi dva potpuno različita viđenja Bosne i oba su, što je samo na prvi pogled paradoksalno, točna. Viđenje Tomislava Ladana pripada nekom drugom vremenu, dok Abdulah Sidran opisuje današnju Bosnu, ispisujući joj prigodni, "prostački" epitaf.

Sidranovo viđenje "suživota", kojemu se, na žalost, nema što ni dodati ni oduzeti, na sjajan je način sažeo Emir Imamović Pirke u svojoj prošlotjednoj kolumni: "Sve drugo, ono između, jeste upravo ovo što imamo: beskrajni prostor manipulacije i demonstracije sile većine kojoj na jednom mjestu smeta došašće, na drugom ezan, na trećem… ma nađe se uvijek nešto, posebno u izbornim godinama, a po potrebi i češće."

Svijet Bosne

Govorimo o zemlji u kojoj se dogodio raspad civilnog društva. Jedini motiv politike je održanje na vlasti. Pošto biračima nemaju što ponuditi, političarima ostaje generiranje mržnje. Većina onog negativnog što se događa u zemlji može se protumačiti na ovaj način. Ili, da citiram Andrićeva Mustafu Madžara, koji na jednom mjestu, opisujući Bosnu, kaže: "Svijet je pun gada. I krštenog i nekrštenog." Jednima smeta došašće u Uskoplju, a drugima ezan na Kupresu.

Kome vjerovati, Tomislavu Ladanu, kad kaže da Bosna nije bila zemlja mržnje, nego tolerancije, ili Abdulahu Sidranu? Točan odgovor je – obojici. Dva suprotstavljena mišljenja zapravo kirurški precizno opisuju Bosnu iz vremena socijalizma i današnju Bosnu i Hercegovinu.

Svijet Bosne koji opisuje Tomislav Ladan neobično mi je blizak. Odrastao sam u većinskoj muslimanskoj sredini, u kojoj je poštivanje tuđe tradicije bilo način života. Možda će zvučati pretjerano, pogotovo današnjim generacijama, koje nemaju iskustvo suživota, kada kažem da sam se kao dijete, sedamdesetih, podjednako radovao Božiću i Uskrsu s jedne i Kurban-bajramu, najznačajnijem islamskom blagdanu, s druge strane.

Muslimani u vrijeme Kurban-bajrama najčešće žrtvuju ovna ili ovcu, a žrtveno meso se dijeli na tri dijela: jedan za obitelj, jedan za susjede i rodbinu i jedan za siromašne. Majka je redovito od susjeda muslimana dobivala ovčje meso, i to u popriličnim količinama, zbog čega se i danas prisjećam gozbi u vrijeme Bajrama. S druge strane, za Uskrs, pred našom kućom okupljala su se muslimanska djeca, kojima bi majka podijelila uskršnja jaja, odnosno "šarena jaja" kako su ih oni zvali.

Nesrazmjer između suživota

Povijest je po dobru upamtila Topal Osman-pašu, jednog od posljednjih upravitelja Bosanskog pašaluka. Bio je rodom s otoka Krete. Bio je čovjek burne ratne prošlosti, koji je po Bosni gradio bolnice, putove, škole... Kada je 1864. pokrenuta Sarajevska pivovara, koja se smatra početkom industrijske proizvodnje u Bosni i Hercegovini,  Topal Osman-paša je prilikom otvaranja pivovare, javno, na zaprepaštenje lokalnog begovata, simbolički popio prvo pivo proizvedeno u Sarajevu, plativši ga zlatnikom.

Fra Jako Baltić u svom ljetopisu opisuje izgradnju puta od Travnika do samostana u Gučoj Gori, čiju je gradnju naložio Osman-paša, također uz protivljenje travničkog begovata. Nakon što je put izgrađen, paša je sa svojom svitom posjetio samostan, razgledao crkvu i na odlasku gvardijanu ostavio sedam dukata. (Jedan dukat težio je 35 grama. Po današnjim cijenama zlata, paša je samostanu donirao više od dvadeset tisuća eura.)

Kako objasniti nesrazmjer između suživota koji opisuje Tomislav Ladan i onoga o kojemu piše Abdulah Sidran? Jesu li ljudi postali lošiji? Teško. Koji je onda razlog? Po mojemu mišljenju, više ih je. Prvi, i najvažniji, višenacionalne sredine, u kojima se brižno njegovao suživot, više ne postoje, pogotovo ne postoje manjinske enklave, koje su brutalno zbrisane s lica zemlje u proteklom ratu.

Drugi, i možda najvažniji je nepostojanje bilo kakve državotvorne svijesti. Lažni patriotizam, kakav nam se servira iz Sarajeva, daleko je od bilo čega sličnog. Najbolju slika takve Bosne i Hercegovine, koja ne treba nikome, vidjeli smo tokom posljednjeg zasjedanja Opće skupštine Ujedinjenih naroda, kada su iza pločice na kojoj je pisalo "Bosna i Hercegovina" stajali Željko Komšić, Zlatko Lagumdžija i Slaven Kovačević, trojka koja je ubila i samu ideju o zajedničkoj državi, koju je u svom "Bosanskom grbu" savršeno opisao Tomislav Ladan:

"Čovjek koji laže sebi, i vjeruje u svoje laži, postaje nesposoban da prepozna istinu, u sebi ili u ikome drugom, i naposljetku gubi poštovanje za sebe i za druge. Kada nema poštovanja za nikoga, ne može više da voli, i u sebi, povinuje se svojim impulsima, odaje se najnižim formama užitka i ponaša se na kraju kao životinja u zadovoljavanju svojih poroka. I sve to dolazi od laganja – drugima i sebi."