Irfan Horozović (1947 – 2025)

U djeliću trenutka, kad mu je dodir sjekire već komadao tijelo, žignu ga onaj prastari ožiljak i učini mu se da je sve, čitav život, samo jedan tren sna, Jupiterova vjeđa sačinjena od oblaka niz koju se kotrlja zlatnik, kotrlja, kotrlja...

Irfan Horozović, Lucius Sicinius Macrinus

U tjednu koji je obilježio Zukan Helez svojim primitivnim izjavama o ustaškoj i inoj kopiladi, neprimjetno je, onako kako je i živio, s ovog svijeta otišao Irfan Horozović, jedan od najvećih bošnjačkih pisaca 20. stoljeća. Zemlja u kojoj jedan Zukan Helez svojim medijskim istupima zasjeni smrt pisca koji je na jedinstven način obilježio svoju epohu, zapravo je priča o današnjem svijetu iz kojega je Irfan Horozović već poodavno ekskomuniciran.

Revolucionarni odmak

Irfan Horozović rođen je u Banjoj Luci, gdje je završio osnovnu školu i Gimnaziju. Filozofski fakultet (Komparativna književnost i Jugoslavenski jezici i književnosti) diplomirao u Zagrebu. Već sa dvadeset i pet godina, 1972., što je za prozne pisce svojevrsno čudo, ušao je na velika vrata u svijet književnosti, remek-djelom "Talhe ili šedrvanski vrt".

Riječ je o epohalnom, prijelomnom djelu, podjednako hrvatske i bošnjačke književnosti, kojim je Horozović napravio revolucionarni odmak od mimetičke slike stvarnosti, prevladavajućeg književnog koncepta tog vremena, čija je centralna figura bio Meša Selimović.

"Nenadano, nakon promijenjenih društvenih i ideoloških, umjetničkih i estetskih proloma svjetla i tame, u Hrvatskoj na prijelomu 70-ih prošloga stoljeća, u kojima smo odrastali i pronalazili sami sebe u zatamnjenom ogledalu u kojem je bilo nemoguće razlučiti nostalgični san o obećavajućoj prošlosti i stvarnosti od nešto mračnije jave, naša generacija, kasnije nazvana hrvatskim fantastičarima ili borhesovcima, ugledala je samu sebe", napisao je o svojoj književnoj generaciji, u koju je spadao i Irfan Horozović, kao njezin najistaknutiji član, hrvatski pisac Veljko Barbieri.

"Talhe" su ujedno i Horozovićev poetički okvir od kojega nikada nije odstupio. Utjecaj Jorgea Luisa Borgesa na Horozovićevo djelo, koji je najvidljiviji u zbirci "Karta vremena", objavljenoj u Sarajevu 1988. godine, u kojem Horozović, po uzoru na Borgesa, pseudocitatima gradi složen sistem aluzija i parabola. Za razliku od "Talhi", u kojima je univerzalno gradio odozdo prema gore, od orijentalne Banje Luke, koja je u središtu njegova književnog stvaralaštva, prema univerzalnom, u Horozovićevoj "Karti vremena" univerzalno je u prvom planu.

Odmak od stvarnosti

Horozovićeve "Talhe ili šedrvanski vrt" ujedno su, po svojoj osnovnoj ideji, i postmodernističko djelo, po kojemu život i sav njegov besmisao mogu opisati isključivo pisci poput Irfana Horozovića, duboko uronjeni u književnost. Na Horozovića su, čini mi se, primjenjive rečenice Danila Kiša kojima je u svojoj priči "Dug" opisao Ivu Andrića: "Proživeo je ceo svoj vek u svetu fikcije, u svetu platonskih ideala, a svaki izlet u život bio mu je muka i nevolja, nesnalaženje i dosada. Svaka ga je životna odluka, ona izvan čistih ideja, izvan tišine i samoće, samo ranjavala, svaki mu je potez bio promašaj, svaki susret s ljudima poraz, svaki uspeh nova nevolja."

Ovo ne znači da je Horozović živio "dosadan" život. Progonstvo iz Banje Luke početkom rata i život u egzilu duboko su potresli. Međutim, Horozović nikada o tome nije progovorio književnim glasom, vjeran svom borhesovskom odmaku od stvarnosti. Umjesto opisa ratnih godina i godina egzila, Horozović je do smrti opisivao "vječnost".

"Talhe" su u početku naišle na poprilično rezervirane ocjene kritike, što se vremenom stubokom izmijenilo, što ne treba čuditi, s obzirom da žanrovska proza sedamdesetih još uvijek nije bila ušla u visoke kulturne sfere, a Horozović je, čak i više od Borgesa, koristio motive i obrasce znanstveno-fantastične književnosti, koju je iznimno dobro poznavao, u što sam se uvjerio u nekoliko navrata iz prve ruke.

Najsvjetskiji

Horozović je bio jedan od najvećih erudita koje sam upoznao. Nije dobro poznavao samo znanstveno fantastičnu književnost, već i drugu žanrovsku literaturu, od Stephena Kinga pa do Thomasa Harrisa, oca Hannibala Lectera. Bio je, također, veliki ljubitelj i poznavatelj filma, o čemu na najbolji način svjedoči njegov roman "Filmofil", objavljen 2000. Autor je i jednog scenarija, "Zaboravljena poslovica", prema kojemu je Dubravko Bibanović snimio 2003. godine istoimeni televizijski film, u kojemu Horozović, po uzoru na svoja književna djela, maestralno spaja univerzalno i lokalno.

"Najsvjetskiji" bosanskohercegovački pisac, kako ga je nazvao Ivan Lovrenović, nastanio se nakon rata u Sarajevu, gdje je, sudeći po ignorantskom odnosu medija i javnosti, živio u svojevrsnom unutarnjem egzilu, izvan svih struja, posvećen do kraja književnosti.

Horozovićev opus kapilarno je prožet Banjom Lukom. Kada sam ga upoznao, na sajmu knjiga u Frankfurtu, gdje smo bili hotelski cimeri, prvo što me je upitao, jer je znao gdje živim, za izvor Vrbasa, koji se nalazi na prostoru općine Gornji Vakuf-Uskoplje. Rekao mi je da mu je životna želje posjetiti izvor, koji se nalazi visoko na Vranici.

Stekao sam iz njegovih priča dojam da ne postoji grad u kojem je kult rijeke izraženiji nego što je to slučaj s Banjom Lukom. Nabrajao mi je sevdalinke posvećene Vrbasu: "Oj Vrbasu vodo hladna", "Kraj Vrbasa sjedi momče", "Umihana hadži Jusufova", "Vrbas voda nosila jablana", "Vozila se po Vrbasu lađa", "Put putuje Latif-aga", "Oj Vrbasu ti mi čuvaš tajnu", "S ovu i s onu stranu Vrbasa", "U šeheru kraj bistra Vrbasa"...

Pisac potonule Banja Luke

Jedne prilike, za vrijeme održavanja festivala "Cum grano salis", dugo smo sjedili u restoranu hotela "Tuzla". U jednom trenutku pridružio nam se bahati pijani mladić, star nekih dvadesetak godina, koji je prepoznao Horozovića, rekavši mu kako je dobar pisac, ali da je Avdo Sidran "stoput bolji".

Pričao nam je kako piše roman  o lezbijskoj vezi između pravoslavne monahinje i časne sestre. Upitao me u jednom trenutku, onako s visoka, tko sam ja. Horozović mu je objasnio da sam ja mladi, nadareni hrvatski pisac iz Bosne i Hercegovine, na što je nesuđeni pisac ustvrdio kako u Bosni i Hercegovini ne žive Hrvati, već katolici. Horozović je oborio pogled, zureći u stol, i nije više želio ni riječ progovoriti s mladićem, koji je na kraju ustao iza stola i udaljio se.

Irfan Horozović, koji je svojim književnim umijećem, davno još, kao književni debitant, nadišao prostore u kojima je rođen, ostao je prvenstveno pisac potonule Banje Luke, najveći kojega je taj grad dao. Da bi barem donekle ilustrirao Horozovićevo književno majstorstvo, navest ću odlomak iz jedne njegove priče, "Kameni bakovi", posvećene Petru Kočiću, drugom velikom banjolučkom piscu, kao da je Horozović već tada, uoči rata, slutio vlastito progonstvo:

"Udahnuo je duboko Petar Kočić, osjećajući kako mu zmijanski vazduh puni pluća, komešajući se i dopirući iz svih kutaka zavičaja, noseći u sebi komadiće oluja, magle i mećava, oštar miris planinskog cvijeta, sve što je pamtio, što je nekad dotakao rukom ili okom i što je na bečkim studijama čuvao i razvrstavao kao relikvije u večernjim trenucima, pred san."