Ono malo što znam o moralu, naučio sam na nogometnim igralištima i na teatarskim pozornicama – to su bili moji istinski univerziteti.
Albert Camus
Gornji citat samo je jedan u nizu citata o nogometu, koji pomalo zalazi u filozofsku sferu. Francuski filozof i pisac Albert Camus do svoje sedamnaeste godine ozbiljno je igrao nogomet. Odrastao je u sirotinjskoj četvrti Alžira, s nepismenom samohranom majkom. Oca nije upoznao, jer je poginuo za vrijeme Prvog svjetskog rata, kada je Albert imao godinu dana.
Nogomet je za njega prvenstveno predstavljao bijeg od bijede i neimaštine. Bio je odličan učenik i nadareni, svestrani nogometaš, koji je podjednako dobro igrao i na poziciji vratara i napadača. U dobi od sedamnaest godina njegov svijet se raspao, kada je na treningu počeo iskašljavati krv. Dijagnosticirana mu je tuberkuloza koja je u to vrijeme bila neizlječiva, zbog čega je prestao s aktivnim igranjem nogometa.
Camus je do kraja života bio strastveni zaljubljenik u nogomet. Imamo, dakle, velikog pisca, jednog od najznačajnijih pisaca 20. stoljeća i, što je vrlo važno naglasiti, pripadnika Francuskog pokreta otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata, koji je o nogometu pisao i iz perspektive nogometaša i navijača. "Sve što znam o smrtnosti i obvezama muškarca dugujem nogometu", još je jedna njegova poznata izjava o nogometu.
Prije tjedan dana u Beču je odigrana utakmica između Bosne i Hercegovine i Austrije, koja je odlučivala o izravnom plasmanu na naredno Svjetsko prvenstvo u nogometu. Bosna i Hercegovina je imala pozitivan rezultat sve do osamdesete minute, kada je Austrija izjednačila i plasirala se na Svjetsko prvenstvo. Ovaj put, što me prijatno iznenadilo, izostalo je slavlje u Gornjem Vakufu-Uskoplju, odnosno u hrvatskom Uskoplju, jer su se ovdje uvijek više slavili tuđi porazi nego vlastite pobjede. Nije, za divno čudo, ispaljena čak niti jedna jedina petarda.
Koliko je ovo važno, treba se prisjetiti nekih ranijih sportskih događaja, kada su u fokusu bile nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine i Hrvatske, kada su se vlastite pobjede i tuđi porazi slavili bjesomučnom paljbom iz automatskog naoružanja, pa čak i iz raketnih bacača, kao što je to bio slučaj 1998., u vrijeme polufinalne utakmice između Hrvatske i Francuske, kada su prostor između "navijača" Hrvatske i Francuske štitile međunarodne mirovne snage s oklopnim transporterima.
Najbučnija nogometna proslava u Gornjem Vakufu, u bošnjačkom dijelu grada, zabilježena je 2008. godine, kada je na Europskom nogometnom prvenstvu Turska pobijedila Hrvatsku nakon izvođenja jedanaesteraca.
Nogomet se u poraću, u višenacionalnim sredinama poput Gornjeg Vakufa-Uskoplja, pokazao kao najprecizniji društveno-socijalni indikator. Iz nacionalističke bošnjačke perspektive, gdje bi Bošnjaci, kao starija braća, određivala Hrvatima sve aspekte života, neprihvatljivo je da Hrvati navijaju za Hrvatsku, a ne za reprezentaciju Bosne i Hercegovine.
Ovo je samo jedan primjer paternalizma, koji se ponajviše ogleda u izboru notornog Željka Komšića bošnjačkim glasovima na mjesto člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz reda hrvatskog naroda. Bošnjački "antifašisti" bi, tako, osim člana Predsjedništva i predstavnika Hrvata u parlamentarnim Domovima naroda, određivali za koga se smije a za koga ne smije služiti misa u Sarajevskoj katedrali. Ne znam, jedino, koga bi bošnjačka ulica voljela vidjeti na čelu Vrhbosanske nadbiskupije.
U posljednje vrijeme u Gornjem Vakufu-Uskoplju ponovo se javljaju bošnjački apostoli koji bi ukinuli takozvane "dvije škole pod jednim krovom", odnosno obrazovanje po hrvatskom planu i programu, što je zapisano u Ustavu Bosne i Hercegovine. Nasrtaji na hrvatske škole traju više od dvadeset godina, a da se kao alternativa ne nudi ništa, osim mitskog "zajedništva".
Onaj tko misli da je nakon prvog izbora Željka Komšića moguće nastaviti kao da se ništa nije dogodilo, najobičnija je budala ili manipulator. Apostol "zajedništva", odnosno zajedničkih obrazovno-školskih institucija u Gornjem Vakufu-Uskoplju, ako je suditi po postovima na društvenim mrežama, nekakvo je anonimno vakufsko piskaralo, čovjek koji je ujedinio u sebi oba ova epiteta.
U postu, koji je "odgovor" na moj tekst objavljen na Bljesku, u kojem sam pisao o dokumentarnom serijalu Elvira Bucala na BHRT-u, gornjovakufsko piskaralo nadrobilo je sve i svašta, imputirajući mi, čak, i dvojicu Slobodana, Praljka i Miloševića, a da se nijednom rečenicom nije osvrnulo na navode iz mog teksta. Još je zagonetnije zbog čega se baš on postavio kao Bucalov odvjetnik, ali eto im tamo.
Najbolji primjer kako bošnjačke budale ili manipulatori, ili i jedno i drugo, zamišljaju "zajedništvo" je pozdrav koji mi je piskaralo uputilo na početku i na kraju teksta, "Selam alejkum Jozef M.", misleći, valjda, kako će me na taj način uvrijediti. Odrastao sam u većinskom muslimanskom mjestu i prema tom tradicionalnom muslimanskom pozdravu imam samo nostalgična prisjećanja, i nikada u djetinjstvu nisam doživio nešto slično, niti ja niti itko od mojih pet sestara i dvojice braće. Korištenje tog pozdrava kao psovke ili uvrede, govori isključivo o onome tko ih upućuje. Ne znam, samo, bi li upravo taj pozdrav piskaralo predložilo kao službeni u zajedničkim obrazovnim institucijama?
Ukidanje hrvatskih škola predložio je u više navrata dosad i visoki (ne)predstavnik Christian Schmidt, čovjek kojemu ne smeta diskriminatorni i neustavni Izborni zakon, a smetaju mu škole po hrvatskom planu i programu. Uz dužno poštovanje prema obrazovnim institucijama u Gornjem Vakufu, koje, vjerujem, također imaju zavidne rezultate, mogu samo navesti kako učenici iz hrvatskih škola uspješno danas rade u najvećim svjetskim tehnološkim kompanijama, od Googlea pa do velikih europskih telekomunikacijskih tvrtki.
Početkom 2010-ih, u bugojanskoj Gimnaziji jedan od predavača bio je i Dževad Mlaćo, predsjednik Ratnog predsjedništva Bugojna, protiv kojega se na Sudu za ratne zločine vodi proces zbog odvođenja u smrt zarobljenih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane iz konclogora na Iskrinom stadionu. Iako se za te zločine znalo i prije trideset godina, sudski proces je uslijedio tek sada, što na svoj način govori i o pristranosti međunarodnih pravosudnih institucija.
Prilikom obreda vjenčanja u katoličkim crkvama, svećenik postavlja prisutnima pitanje ima li itko išta protiv planiranog braka, te kaže da onaj tko ima, to odmah kaže ili neka šuti zauvijek. Isto to vrijedi i za polupismena bošnjačka piskarala, pa i za Christiana Schmidta: Tko je 2010-ih šutio o Dževadu Mlaći, neka zauvijek šuti o "dvije škole pod jednim krovom".
Zbog čega je izostalo slavlje u hrvatskom dijelu grada nakon neuspjeha nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine? Jesmo li, u međuvremenu, postali bolji ljudi? Ili se dogodilo nešto drugo, da smo postali nasmrt umorni od života u zemlji u kojoj caruju bijeda, neznanje i korupcija, u kojoj nas, čak, više ne raduje ni crknuta komšijina krava?
Jedino što je u ovoj zemlji savršeno jasno je to kako je svaki "krov" u ovoj zemlji nečije vlasništvo, i to "jedan kroz jedan". Isto bi se dogodilo i s utopijskom zajedničkom školom, koja bi se od obrazovne ustanove preko noći pretvorila u instrument etničkog čišćenja, kao što je to i rudnik Gračanica, oko kojega se ovih dana lome hrvatsko-bošnjačka koplje, gdje je jedina logična računica bošnjačkih "investitora" čišćenje određenog prostora, sela Donja Ričica, od Hrvata, u čemu prednjači gornjovakufska organizacija SDP-a, stranke koja je danas desnije od SDA, koji se ubiše od promocije "zajedništva", onako kako ga oni zamišljaju.
Na Facebook stranici SDP-a Gornji Vakuf ovih je dana osvanuo post o "društveno-odgovornom" ponašanju menadžmenta Rudnika Gračanica, koji su očistili od snijega prometnicu do župne crkve na Humcu, kojoj pripada i Donja Ričica. Pošto sam pomalo skeptičan prema "tradicionalnom" bošnjačkom merhametluku, pogotovo kada dolazi od strane licemjera iz SDP-a, prije vjerujem da humačka crkva leži na naslagama uglja i da iz Rudnika, u kojemu zaposlenih Hrvata gotova da i nema, pripremaju teren za novi površinski kop.
Ove godine, povodom Božića, planirano je otvaranje klizališta u blizini Osnovne škole Uskoplje, što je naišlo na ogorčenu reakciju merhametlija iz gornjovakufskog SDP-a, jer je u gradskom parku, u bošnjačkom dijelu grada, također planirano klizalište:
"Da se ne bi desilo, ne daj Bože, da djeca zajedno klizaju. Nadrealizam na vrhuncu! Kao društvo smo davno proklizali u besmisao budući da koliko god pokvarenosti da se izlije pred naše noge mi i dalje ne želimo da progledamo, i zato uživajte u proklizavanju normalnosti i ledenim čarolijama aparthejda", stoji na Facebook profilu SDP-a.
Ovi iz SDP-a su pomalo tragikomični u brizi za hrvatsku djecu, koji bi odlučivali, umjesto njihovih roditelja, na koje će klizalište voditi svoju djecu i s kim će se družiti, na isti način na koji odlučuju o hrvatskom članu Predsjedništva BiH. Kada bi tako vodili računa o bošnjačkoj bijedi i sirotinji, gdje bi im bio kraj. Znaju li uopće u SDP-u što je aparthejd? Na klizalište u Uskoplje može doći tko god poželi. O aparthejdu se može govoriti samo u slučaju da su organizatori striktno naglasili kako je na klizalište zabranjen ulaz bošnjačkoj, odnosno nehrvatskoj djeci.
Međutim, da su dosljedni, iz SDP-a bi ukazali na primjere aparthejda tamo gdje ga ima, i to na bošnjačkoj strani, gdje postoje malonogometni turniri na koje se, po važećim propozicijama, ne mogu prijaviti Hrvati. I neka se zapitaju ima li struktura zaposlenih u Rudniku Gračanica obilježje aparthejda. Kuće vaše, rudnik naš, a mi ćemo vam zauzvrat očistiti snijeg ispred crkve. Ko o čemu, kurva o poštenju, kaže narodna poslovica.
