Najzanimljivije i najluđe epohe povijesti su one u kojima su komedijanti svake vrste postali istinski gospodari.
Friedrich Nietzsche
Sedamdesetih i osamdesetih, u vrijeme odrastanja moje generacije, vladalo je uvjerenje kako je socijalizam vječna i neupitna kategorija. Prvi znakovi sumnje u monolitnost društvenog poretka pojavili su se nedugo iza smrti Josipa Broza Tita, koji je preminuo u svibnju 1980. godine, zbog čega je vladajuća oligarhija lansirala jednu od najpoznatijih parola iz doba socijalizma: "I poslije Tita – Tito".
Da je ova parola tek jeftina propagandna floskula - kojom su se pokušavale prigušiti sve jače nesuglasice između republičkih vodstava, kao i pripitomiti probuđeni srpski nacionalizam koji se probijao u javni prostor prvenstveno preko književnosti – na najbolji način pokazuje daljnji razvoj situacije. Jugoslavija se desetak godina kasnije u krvi raspala, što je bio kraj utopijske socijalističke epohe.
Rasplet političkog kaosa u Bosni i Hercegovini, nastalog sudskim procesom protiv Milorada Dodika, mogli bismo, kako stoje stvari u ovom trenutku, ako na trenutak zanemarimo nepredvidivost politike Donalda Trumpa, opisati parafrazom spomenute socijalističke parole: I poslije Dodika – Dodik. Pogotovo nakon što je na vanrednim izborima za predsjednika Republike Srpske pobijedio Siniša Karan, kandidat Dodikova SNSD-a, i nakon odluke Osnovnog suda u Banjoj Luci koji je odbacio zahtjev Središnjeg izbornog povjerenstva za brisanje Milorada Dodika iz registra SNSD-a, navodeći da za takav postupak nema zakonske osnove.
Sve se čini kako su bošnjački političari olako proglasili političku smrt Milorada Dodika, koji danas ima lagodniju poziciju nego ikada prije, pogotovo nakon radikalnog zaokreta politike Sjedinjenih Američkih Država prema Bosni i Hercegovini, koja je odustala od podrške bošnjačkoj unitarističkoj politici i njihovim nastojanjima da se poništi zavnobihško i dejtonsko načelo o konstitutivnosti tri većinska bosanskohercegovačka naroda. "Sada je vrijeme za lokalna rješenja predvođena lokalnim akterima koji predstavljaju tri konstitutivna naroda BiH", izjavila je Dorothy Shea, zamjenica šefa američke misije pri Ujedinjenim narodima, na sjednici Vijeća sigurnosti posvećenoj stanju u Bosni i Hercegovini.
Na koji se način zvanična bošnjačka politika nosi s novonastalom situacijom? Najprije je vladajuća koalicija prepustila privatnoj američkoj tvrtki upravljanje i izgradnju južne plinske konekcije kojom bi se ukapljeni američki plin doveo na jug Bosne i Hercegovine, čime se poništava odluka federalnog parlamenta, donesena preglasavanjem hrvatskih zastupnika. Amerikanci su dobili koncesiju na 30 godina, s čime se, pretpostavljam nevoljko, složila i hrvatska strana, odnosno HDZ.
Izgrađenu plinsku instalaciju, nakon isteka koncesije, preuzet će državni BH-Gas, tvrtka u čijoj upravljačkoj strukturi gotovo da nema Hrvata. Vrijednost koncesije, pretpostavljam, višestruko nadmašuje financijska sredstva koja je Vlada Republike Srpske uložila u lobiranje u Sjedinjenim Američkim Državama, koje se pokazalo iznimno uspješnim.
Kao i dosad, u jeftinim političkim spinovima, kojima iz dana u dan kontaminiraju javni prostor, koristeći socijalističke obrasce iz 1950-ih i 1960-ih, prednjače bošnjački multietničari iz SDP-a, koji već petu godinu zaredom, pa tako i ove, obilježavaju takozvani Dan državnosti Bosne i Hercegovine u Republici Srpskoj, što je prvorazredni paradoks.
Hrvatima i Srbima ovaj datum više ne predstavlja ništa, dok ga manifestacijama kvazipatriotskog kiča obilježavaju stranke i politike koje već više od dvadeset godina negiraju ključno nasljeđe ZAVNOBiH-a, famoznu konstitutivnost. Kao da, otprilike, američki Demokrati Dan nezavisnosti "tradicionalno" obilježavaju u susjednoj Kanadi, ili Meksiku.
Ove godine, farsična proslava "Dana državnosti" dobila je novu dimenziju. U vrijeme održavanja "svečane sjednice" u banjolučkom hotelu Marriott pristigla je dojava o postavljenoj bombi. Narodni heroj Nermin Nikšić, riskirajući vlastiti i živote svojih stranačkih kolega, inzistirao je, puklo, nepuklo, na tome da održi govor, pa da se tek zatim povuku iz hotela, dok MUP Republike Srpske ne obavi pregled.
Profesionalni Srbin Vojin Mijatović, Nikšićeva republičkosrpska marioneta i zamjenik premijera Federacije BiH, izjavio je nakon svečane sjednice da iza dojave glavom i kravatom stoji Milorad Dodik:
"Iza ovog stoji Milorad Dodik, jasna je priča. Mi ćemo održati svake godine ovo, nećemo stati. Nek dojavljuju bombe, nek šalju ove Ćacije, kao što su prije dvije godine poslali svoje idiote, mi ćemo svoje nastaviti. Ako na taj način misle da guše BiH, grdno su se prevarili", izjavio je Mijatović.
Odakle je stigla dojava, to se vjerojatno nikada neće saznati, niti se itko ozbiljno zamara tim pitanjem. Zna se, tek, tko je na dobitku: Milorad Dodik, koje je još jednom potvrdio reputaciju "branitelja" Republike Srpske od "islamskih radikalista", i neustrašivi Nermin Nikšić, koji je u srcu Republike Srpske, pod prijetnjom smrću, održao svoj "povijesni" govor.
Denis Bećirović, također član SDP-a, u svoj govor povodom "Dana državnosti", koji bi imao smisla samo u slučaju da je netko na par mjesta ubacio smijeh publike, kao što se to nekada radilo tokom emitiranja televizijskih sitcoma, udrobio je sve i svašta, od Gaze, Ukrajine, Srebrenice pa sve do Kjafije Pruščaka, islamskog teologa i pravnika iz 17. stoljeća, rođenog u Pruscu kod Donjeg Vakufa. Međutim, ZAVNOBiH je do kraja relativizirao, ne spominjući konstitutivnost:
"Odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine (ZAVNOBiH) predstavljaju epohalnu prekretnicu. Za razliku od zločinačkih ideologija ustaša Ante Pavelića i četnika Draže Mihailovića, Titovi partizani su putem ZAVNOBiH-a obnovili državnost Bosne i Hercegovine. Oni su nacifašistima i njihovim slugama u jeku Drugog svjetskog rata poručili: nećemo vam dozvoliti da dijelite Bosnu i Hercegovinu; nećemo vam dozvoliti da uništite teritorijalnu cjelovitost i državnost Bosne i Hercegovine; i nećemo vam dozvoliti da zavađate ljude i provodite politiku bratoubilaštva."
Svoj govor Bećirović je završio rečenicom: "Politika podjele Bosne i Hercegovine neće nikada proći." Postavlja se pitanje od koga SDP brani Bosnu i Hercegovinu. Od Milorada Dodika? Dragana Čovića? Ponajprije bi je trebali braniti od sebe, odnosno od onih koji zbog vlastitih političkih probitaka krivotvore povijest (i Ustav), pretvarajući je u farsu.
Tako je govorio Denis: "Veliki mislilac Hasan Kafija Pruščak dalekovidno je zapisao da je 'dobrom vladaru malo hiljadu učenjaka i obrazovanih savjetnika'. Prema njegovim riječima, 'najbolji vladar traži društvo učenjaka, a najgori učenjak traži društvo vladara'."
Ostaje pomalo nejasno na koje je "najbolje vladare" mislio. Na sebe ili na Željka Komšića? Od "učenjaka", jedino mi pada na pamet veliki bošnjački filozof i povjesničar Zukan Helez, kojega ću ovom prilikom prigodno i citirati: Oj, Ivane, pobratime mio, jesil skoro na Kupresu bio...
Umjesto neke suvisle strategije, kojom bi se prilagodili novonastalim prilikama, bošnjački političari nastavljaju prežvakivati potrošene floskule u koje više ni sami ne vjeruju. Dakle, budućnost Bosne i Hercegovine sasvim je izvjesna, i možemo je svesti na maksimu: I poslije Dodika – Dodik. Bez obzira kako se zvao, Siniša Karan ili Draško Stanivuković.
