Kada se suočite sa sličnim prizorima, kada se pred vašim očima gase i nestaju višestoljetne legende, možete, kada zatvorite oči, zamisliti Boga koji pobožno, sklopljenih ruku, besciljno hoda zaraslim ruševinama Hrama, iščekujući jutro, da se uvjeri da je sve to bio samo ružan san. Kao i cjelokupna ljudska povijest. Promatrana iz stvarnih i metafizičkih planinskih visina, povijest u tren izgubi stoljećima pomno nanošenu lažnu pozlatu. Blještave slike herojstava, izdaja i velikih priča, na što se povijest uglavnom svodi, u tren se, kao u inverziji one bajke o žabi i princu, pretvori u iluziju po mjeri kraljeva i budala.
Josip Mlakić, Legenda o planini
Prvi izlazak na planinu s koje se otvaraju daleki vidici, jedan je od događaja koji gotovo neizmijenjeni ostaju u sjećanju za cijeli život. Početkom rata iz devedesetih, zatekao sam se na mjestu odakle se otvarao pogled na gornjovrbasku dolinu. Iz izmaglice iza koje je ležalo Jajce, udaljeno šezdesetak kilometara, dopirale su potmule detonacije. Prva misao koja se javi, koja potisne sve druge, pa čak i rat i potonuli svijet djetinjstva, dugo vas drži: pomislite koliko su ljudi, i kraljevi i prosjaci podjednako, mali i beznačajni.
Tko su budale, a tko kraljevi iz uvodnog odlomka, kojim završava jedan moj neobjavljeni rukopis (čije sam neke dijelove koristio u tekstu)? Ovo ujedno može poslužiti i kao odgovor zarobljenim miloševskim umovima i njihovim iluzijama o pravoj i krivoj strani povijesti. Tko je na "pravoj", a tko na "krivoj strani" povijesti? Gdje su u cijeloj toj priči "kraljevi", poput Donalda Trumpa ili Ursule von der Leyen, ili "kraljevi" s dna hranidbenog lanca, poput Milorada Dodika ili Christiana Schmidta? Oni su te živ dokaz da nešto ne postoji, niti je ikada postojalo.
Donald Trump, neokrunjeni kralj svemira, koji je u vlastitim očima već poodavno nadrastao mitskog Godzilu, nesumnjivo spada u prvu vrstu, u "kraljeve", što se za Ursulu von der Leyen ni uz najbolju volju ne može ustvrditi, jer kako drugačije osim budalom nazvati osobu koja misli da se ljudska pohlepa može nahraniti europskim novcem. Christian Schmidt, europski Trump za bosanskohercegovačku mentalnu sirotinju, nesumnjivo spada u skupinu lažnih kraljeva, dok je Dodik, svemoćna figura Republike Srpske, nesumnjivo "kralj".
Tko su u našoj, bosanskohercegovačkoj priči "budale"? Ponajprije oni koji slavodobitno slave najavljenu političku smrt Milorada Dodika, svi ti vukanovići, konakovići, nikšići, magazini, kojići, schmidtovi... Međutim, tu treba imati na umu da se svi pobrojani prave budalama, kojima je sudski proces protiv Milorada Dodika došao kao naručen, jer im jamči barem još koju godinu ostanka na vlasti, ili pri njoj, iako već više od dva desetljeća, poput vampira, sišu krv iz jedne posustale i nepostojeće zemlje, hraneći bošnjačku sirotinju, "budale" s dna hranidbenog lanca, jeftinim iluzijama.
U drugu, mnogo brojniju kategoriju "budala" spadaju "patrioti" svih boja. Na dominantnoj koti iznad sela Zvizde, koje se nalazi u blizini Gornjeg Vakufa-Uskoplja, u kojem je rođen fra Anđeo Zvizdović, jedna od najznačajnijih bosanskohercegovačkih povijesnih ličnosti, s koje se vidi grad, postavljena je velika državna zastava koja se u međuvremenu poderala, pretvorivši se tako u vjerodostojan simbol nakaznog patriotizma kakav ovdje prevladava. U vrijeme kad sam posljednji put bio na Zvizdama, povremeno je puhao orkanski vjetar. Poderana zastava, koja je "ponosno" vijorila iznad srušenih i zaraslih kuća, odmah me asocirala na onu čuvenu maksimu Samuela Johnsona, engleskog pjesnika i esejiste, o patriotizmu kao posljednjem utočištu hulja.
Postoji li svijet van sumanutih političkih poligona iza kojih se, u konačnici, krije pohlepa, kao jedina pokretačka sila današnjeg svijeta? Planine su idealno mjesto za promišljanje o sličnim stvarima. Tamo, na području bez signala, obitavaju alternativni svjetovi lišeni medijske presije, kakvoj su obični smrtnici izloženi 24 sata dnevno, svjetovi u kojima ne postoje trumpovi, dodici, schmidtovi, urusle, koji su pretvorili naš svijet u mentalnu pustinju.
Prije dva tjedna bio sam na izletu na Sikiri, jednom od najljepših dijelova Vranice, koja se nalazi na jugozapadu, na tromeđi općina Gornji Vakuf-Uskoplje, Fojnica i Konjic, na oko 1800 metara nadmorske visine. Kilometar-dva ispod vrha Sikire nalaze se dvije pastirske nastambe. Vlasnici su nomadi iz Zenice koji imaju velika stada ovaca i po nekoliko krava. Kapka Kassabova, bugarska pjesnikinja i prozaistica, u svojoj knjizi "Anima" piše kako su u drugoj polovici 20. stoljeća nestali balkanski nomadi, jedan fenomen karakterističan za taj dio svijeta, pogotovo za Bugarsku i Bosnu i Hercegovinu.
Oko prve nastambe leži nekoliko velikih ovčarskih pasa, dok u njihovoj blizini pase pet-šest magaraca, koji se mogu vidjeti uz gotovo svaku pastirsku nastambu na planini. Vlasnici ih koriste za prenošenje stvari prilikom selidbi. Nomadi na Sikiru dolaze svake godine početkom lipnja, kada putovi postanu prohodni. Prije toga, od Jurjeva, koje se po katoličkom kalendaru slavi 23. travnja, kada tradicionalno počinje sezona ispaše, odlaze iz Zenice sa svojim stadima prema Posavini. Na Sikiri se zadrže do prvih jakih mrazova, a zatim ponovo kreću prema Posavini, gdje ostaju do prvih snjegova.
Ova višestoljetna tradicija bliži se svome kraju. Djeca nomada, sin i kćer, danas sa svojim obiteljima žive u Njemačkoj. Pri vrhu Sikire postoji lokacija na kojoj postoji signal, gdje nomadi, muž i žena, svakodnevno odlaze razgovarati s djecom i unucima. U vrijeme kada smo bili na Sikiri, oko nastambe je trčkaralo nekoliko djece, unuka posljednjih sikirskih nomada, koji su s roditeljima stigli iz Njemačke, na odmor.
Na samom vrhu Sikire, na uskom prijevoju preko kojega vodi put prema izvoru Vrbasa, odakle puca pogled na sve strane, i gdje neprestano puše jak vjetar, nailazimo na tri osobna automobila čeških registracijskih oznaka. Riječ je o automobilima starim preko petnaest godina, na kojima stoji natpis "Trans-carpathia Adventure rally", i nije nam jasno kako su se uspjeli dovesti do samog vrha. Jedan od automobila na prednjem kraju, iznad lijevog svjetla, ima ugrađenu kameru, dok sva tri na krovu imaju nosače na kojima su smještene rezervne gume i po nekoliko sadnica drveća koje usput sade.
"Trans-carpathia Adventure rally" je slovačka franšiza pokrenuta prije pet-šest godina koja promovira jeftini turizam avanturističkog tipa. Automobili kojima se voze po planinama, kako stoji na njihovim internetskim stranicama, ne smiju biti skuplji od tisuću eura:
"Krenuli smo doživjeti nezaboravna iskustva. Otkriti mjesta o kojima mnogi nemaju pojma. U stilu koji će iskusne putnike natjerati da odmahuju glavom. U stilu koji će vas uvjeriti da vam nije uvijek potreban Land Rover od milijun dolara za pravu avanturu. (...) Zapravo bismo više voljeli da na cilj stignete s pokvarenim mobitelom. Poderanom majicom, istrošenim gumama i bolom u leđima od spavanja u prtljažniku svog jadnog automobila, ali sa srcem punim pravih emocija i glavom punom iskustava u koja nitko kod kuće nikada ne bi povjerovao. Želimo da napustite svoju zonu udobnosti. Zajedno sa svime što svijet čini ugodnim, predvidljivim i nevjerojatno dosadnim."
O današnjem svijetu, o svim lažnim kraljevima i budalama koje im se klanjaju, na najbolji način govori jedna rečenica uzeta s internetskih stranica "Trans-carpathia Adventure rallyja": "Odmor u hotelu u kojem se umorni od biranja hrane sa švedskog stola svake večeri vraćate u svoju sobu kako biste upalili televizor, zurili u vijesti i punili svoj Instagram fotografijama koktela s kišobranima jednostavno je besmislen."
