Ustat pa reć' pasji život!

Ovog petka bit će godinu dana da je umro Henry Kissinger, diplomat, politolog, čovjek iz čijih sam knjiga i sam učio na fakultetu pojedine lekcije suvremene povijesti (to će mi uvijek zvučati kao oksimoron, povijest, a suvremena) i političkih sustava.

Kissinger je pred početak Drugog Svjetskog Rata emigrirao u Sjedinjene Američke Države, gdje se priključio američkoj vojsci, a onda je sa sjajnim uspjehom završio Harvard. Kao takav, postao je profesor političkih sustava, savjetnik nekoliko američkih predsjednika, sigurnosnih agencija, član think-tank klubova... da ne nabrajam, imate sliku – kao Vegeta, u sve se miješao.

Otvorio je komunikaciju između Washingtona i Pekinga, uokvirio temelje politike detanta prema Rusima, organizirao Pariški Mirovni Sporazum 1973. godine, te je upravo zbog tog prekida Vijetnamskog Rata dobio Nobelovu nagradu za mir.

I sad, rekli biste da su ljudi bili shrvani kada je umro čovjek ispucalog glasa, često naglašavan kao inspiracija za lik iz Dosjea X (C-man, Cancer Man, zapravo Carl Gerhard Bush, sasvim dakle odgovara stvarnom njemačkom Henryjevu imenu Heinz Alfred). Međutim, Kissinger će ponajviše ostati upamćen kao čovjek koji je na bombama dostavio demokraciju u Kambodžu, a protiv Crvenih Kmera, kao čovjek koji je organizirao nasilno rušenje prvog latinoameričkog slobodno izrabranog predsjednika u Čileu (Sallvador Alende je po belaju bio socijaldemokrat, to u SAD-u znači komunista sa dna kace). Podržavao je dikaturu u argentinskom Guerra sucia, gdje je u devet godina smaknuto oko 30 tisuća ljudi liberalnih ili socijaldemokratskih uvjerenja, pa onda okupacija Istočnog Timora, isto kofol antikolonijalna a ono dikatura. Podržavao je i stvaranje Pakistana, pri čemu je došlo do bangladeškog genocida, nikad do kraja uokvirenog u brojke... Uglavnom, je li, da ne nabrajam, ali sasvim vam je jasno zašto je nekoga zabolio đon kad je političko đubre konačno umrlo.

I sve je to radio na krilima slobode i demokracije...
From the wells of disappointment
Where the women kneel to pray
(...)
And the desert far away
Democracy is coming to the U.S.A (L.Cohen)

Dok Palma njiše grane

Samo 51 tjedan nakon Kissingera umro je Dragan Marković Palma. Dragan nije bježao od nacista jer je rođen 1960. godine, a od škole je imao ŠUP u Svetozarevu (po antifašisti Svetozaru, isto Markoviću), što mu je bilo sasvim dovoljno za pripravnički mandat u očevoj pečenjari cigli. Kako je to realno i u Titovoj Jugoslaviji bio posao u odumiranju, Palma je odlučio prešaltati se na iznajmljivanje šatora za svatove i slave. Kupio je i kamion, počeo prevoziti ugljen i nekakvim spletom okolnosti postao ekskluzivni dobavljač ove sirovine za lokalnu Fabriku Kablova. Biznis je išao dobro pa je Palma prešao s ugljena na širok asortiman sirovina.

U normalnim okolnostima reklo bi se da je u pitanju bio monopol, no to je bila SFRJugoslavija i tad nije bilo sličnog pojma. Za razliku od prezimenjaka socijaliste Svetozara, Palma nije gajio takve političke sklonosti, što mu je svakako dobro došlo kada je tijekom ovih naših ratova na Zapadnom Balkanu postao i ekskluzivni dobavljač ugljena za Vojsku Jugoslavije. Bio je to pravo dobar posao, a Draganče nije štedio, već je nasipao seoske puteve po tada već prigradskim naseljima Jagodine, a ne više Svetozareva. Otprilike u vrijeme kad je kod nas stupio na snagu Daytonski Mirovni Sporazum, Palma je imenovan menadžerom tadašnje SRJugoslavije.

Sasvim bi bilo logično da regija plače za takvim jednim menadžerom, da nije... Dragan Marković je 1993. godine zajedno s Borislavom Pelevićem, kasnije zapovjednikom Srpske Dobrovoljačke Garde i Željkom Ražnatovićem, mužem poznate srpske pjevačice osnovao političku partiju Sabor Srpskog Jedinstva. Dugo je i same mještane Jagodine bolila neka stvar za dilera ćumura, bio je poslijeratnih godina u općinskom vijeću ili kako već oni to zovu, ali je zato ulaskom u novi milenij, na krilima totalno nepravednog sukoba male Srbije i velikog NATO-a, kako bi to danas rekao predsjednik Aco, Marković (Dragan, ne Sveto) ulazi i u Skupštinu Sr... čekaj, koliko su često mijenjali imena, da se organiziram... Skupštinu SRJugoslavije, dođavola.
Upamćene su njegove nerijetko ponovljene izjave o ništavnosti obrazovanja jer eto on je prošao sve faze i ono što akademik uči iz knjiga, a budala iz vlastitog iskustva, on je... uglavnom, nije učio iz knjiga. Nakon atentata na Đinđića Palma se uglavnom zadesio visoke politike i vratio u svoju sada Jagodinu, ne više Svetozarevo. Tu suvereno vlada, kao poznati ekolog rehabilituje lokalnu faunu i tako vraća žirafu, autohtonu srpsku vrstu, u Jagodinu. Kao veliki filantrop, duboko u srpsku svijest rehabilituje mržnju prema LGBT zajednici i Rumunjima, u pravilu Mariniki Tepić, koja je kritizirala njegova narodna veselja poput bunga-bunga zabava. Preko tih zabava su mu pokušali napakovati i nekakve izmišljotine o prostituciji maloljetnica, ali sasvim je jasno da nositelj Ordena Svetog Save Prvog Reda takvo nešto nikad ne bi počinio.

I mada su ovi klaunovi na vlasti u susjednoj nam Srbiji pokušali izvući lijepe uspomene na pokojnog Palmu, ja se osobno njega mogu lijepo sjećati koliko i Kissingera, neke sam stvari učio iz poglavlja njegovih knjiga, a Palma je oduvijek bio medijski magnat koji će ostati upamćen u svijetu jer su mnogi proučavali one spotove s TVPalma, gdje nadajmo se punoljetne djevojke vrckaju bokovima praveći se da sviraju bas gitaru i slično (jeste, a vi ste mislili da je to izmislila Lidija Bačić, a vidiš, to je ipak politolog i novitolog Marković bio).

Jer baca na Ozzyja Osbournea

Nakon svega ovoga vi se pitate zašto ja toliko pričam o smrti dostojanstvenih primjera ljudske vrste, homo sapiensa.

Naime, proteklih dana, iznenadnom smrću, umro je jedan meni drag lik, koji je zapravo bio poznat u širem dijelu Grada Mostara. Riječ je o četveronožnom mješancu švedskog vallhunda i boga pitaj čega, kojeg su Mostarci poznavali po više imena: Komšo, Medo i njegovo pravo ime, s kojim je i upisan u umrlicu za pse, Ozzy (Ozi). Mnogi od vas se sjećaju par djedica u proteklih par decenija koji bi šetali gradom u pratnji simpatičnog malog psa koji je u mnogomu podsjećao na korgija, ali po naravi pravi mostarski ters.

Mene je taj pas konačno dočekao kad sam kupio stan u Mostaru, i to je bila sasvim simpatična scena, dok sam čekao da se upoznam s bivšom vlasnicom i prvi put obiđemo navedenu lokaciju, prišao mi je (danas znam) poslovično sumnjičavi pas i tako je nastalo ovo njegovo smiješno ime Komšo (a nije po Željki). Ja sam ga upitao hoće li on biti moj komšo, na što me on ponjušio i sjeo kraj mene, i onda sam i ja sjeo na zidić i tu je počelo naše višegodišnje prijateljstvo.

Ozzy nije imao neke škole, ali je imao onu uličnu školu. Znao je otvoriti vlastiti boks i pobjeći. Ne pamtim da sam ga ikad vidio u njegovoj kućici. Nerijetko je tjerao djecu koja bi na školskom odmoru trčala u lokalnu pekaru (eh, ni pekare više nema), tjerao ih je velim da ne galame i da se ponašaju kulturno, ono, nema trke, u red, dvoje po dvoje. Tu se ponajbolje vidjelo da je ipak duboko u srži još uvijek pravi švedski vallhund i da uvodi red u selu.

Kada bi me pratio u grad, a znao je i to često napraviti, ljudi su mu se javljali kao najvećem gospodinu, uredno je hodao bez uzice, znao je svaku pekaru i trgovinicu od Jasenice pa sigurno do bazena, a možda i sve do Zalika. Njegov tipični ljetni dan bi uključivao jednako svađanje s mačkama u Šantićevoj, koliko i u Gojka Vukovića, jednako bi se izguštao kupanjem i u Radobolji i u Neretvi.

Malo je četveronožnih bića koja su ostavila toliko traga na lokalnu zajednicu, možda onaj Zipp, ili bolje poznat u Mostaru kao Mušicin pas. Uloga jednog malog četveronožnog čupavca od nekih uvrh glave 10 kilograma, o kojem je svatko u naselju imao barem jednu smiješnu anegdotu, koji je doveo do međusobnog upoznavanja i povezivanja na stotine ljudi, ponajviše svakog radnog dana oko osam ujutro, pred pekarom na Lučkom Mostu, uz njegovog djedicu.
Mene je osobno taj pas dojmio jer me izabrao za prijatelja, za usputnog druga u svojoj veličanstvenoj psećoj misiji donošenja mira u svijetu, šapicu po šapicu, malim psećim koračićima. Meni se mogao požaliti, zamoliti me za masažu ili češanje gdje sam nije mogao dohvatiti, jedan sam od rijetkih ljudi kojemu je otkrio svoju snažnu ljubav prema Plazma keksu, nekako smo jedan drugome legli od prve, možda upravo zato što smo oba po naravi teške tersine i prepuni smo sarkazma i ozlojađenosti na zlo u svijetu.

I sad, kad je ovaj mališan, ni po čemu upečatljiv, tako tiho i skromno prešao na onaj svijet, nikada neću zaboraviti kako su svi tih dana bili tužni i kako su svi imali neku divnu riječ za njega i kako je jedna baka rekla i da mu spomenik treba dići, kako je divan bio. I kad je taj isti mali neprimijetni čupavac, igrom slučajnosti ili višom silom, dobio i mini građanski sprovod i ukopan uz najveće počasti koje pas može imati, ja sam došao do jednog nevjerojatnog otkrića o životu.

Kao ultimativni cilj svakoga od nas ne trebaju biti, ne znam ti, nekakvo ordenje SPC-a ili Nobelova nagrada, svejedno će se ljudi zgražati nad tvojim imenom i pljuvati kao nekad kad vide crnu mačku. Da mi posao nije namatanje iz šupljeg u prazno ni sam ne bih razmišljao o Kissingeru ili Markoviću, zaboravio bih ih iste minute, a kiselina bi mi zaigrala u stomaku na svaki spomen njihovih imena. Ali da je jedan mali pseći život ostao u sjećanju više ljudi nego će brojni političari ili poduzetnici uspjeti, ne znam, ako vama nije cilj da iza vas ostane neki trag, živ i duboko ugrađen u biće zajednice, onda ne znam ni radi čega postojite. Ako jedan mali pas može široj zajednici učiniti ovaj svijet ljepšim, eto majke ti, šta ti kog vraga čekaš?!

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.