Odmah da prijeđemo na stvar – nije danas jednostavno biti novinar. Nimalo sigurno, nimalo zdravo, kada ste novinar na Zapadnom Balkanu, to vam je ujedno i razlog da skrivate ionako mizernu privatnu imovinu, da ne izlazite po kavanama, da se držite podalje od mase ljudi. I ne planiram pisati o svojim, u najblažu ruku, nezgodnim iskustvima, zbog kojih najviše pate moji roditelji i supruga, zato, ne želim im trljati sol u otvorenu ranu.
Ipak, novinarstvo nakon godina više nije posao, više ga ne radiš zbog novca – mnogi od nas promijenili su posao za manje honorare, da bi nastavili pisati, reagirati, izvješćivati, kopati... Nismo svi jednako hrabri, ali i čak manje hrabri među nama su redovita meta bijesa, najčešće pojedinaca s obrazom tvrđim od đona, što beskrupulozno uzimaju od drugih, što im ne pripada, što ne bi mogli skupiti ni za devet poštenih života. Ili deset. Nekad i sedamdeset.
Kažem, neću pričati o sebi, neću pričati o lošim iskustvima ljudi oko mene, nego ću samo uzeti posljednje primjere iz medija proteklih tjedana. Kako biste vidjeli da je to priča koja je stalno aktivna i stalno iznova biva probuđena.
Nedavno sam pričao s Peterom Jančičem, sada ga možete pronaći na Spletnom Časopisu, a prije je bio zvučno ime poznatih slovenskih medija, SIOL-a, Dela itd. Iznenadilo me to što se u Sloveniji događaju ovakve 'brutalne' čistke kadrova – nekako sam imao dojam da je Slovenija ipak Zapad, ono da su oni, kao najpismeniji dio bivše Jugoslavije nekako ispred svih nas, da su praktično Austrijanci koji govore nekim slavenskim idiomom od jezika.
Ali sam se iznenadio kada sam upitao za Janšu i medijske slobode. Zapravo, nakon Janše je u Sloveniji napravljena takva kadrovska čistka, svih koji nisu progresivni ljevičari, socijaldemokrati... Takvo nešto nije viđeno još od raspada Jugoslavije u Sloveniji i sami slovenski državljani su vjerovali da su ta mračna vremena iza njih. No eto, Janšina vlast je kao bila loša i svi koji nisu rigali i bljuvali vatru na njega su zli. OK, imao je Janša nekih prilično upitnih poteza, nekakvih nonpapera, koji su budili zaspale duhove Balkana, bilo je tu i borbi oko pravosuđa... Ali zar je aktualna slovenska vlast mnogo bolja – pozicionirala se kao promotor prava Palestinskog naroda, sjajno, podržavam, ali umjesto da prikupljaju sudske dokaze, kao što su Slovenci pomagali činiti za Sarajevo, Srebrenicu i slično, oni se konfrontiraju Izraelu kao vjeverica medvjedu – ne znam, skupljaju li kakve političke bodove ili nešto, ali suludo.
I sad, ako ti kao razuman, recimo liberalno orijentiran čovjek, podržavaš humanitarne i napore da se postigne sporazum o prekidu neprestanog ubijanja Palestinaca, OK, ali ako se protiviš populističkim mjerama poput embarga Slovenije Izraelu – recite mi, tko ih je još poslušao, poveo se njihovim blesavim primjerom?! Bolje bi bilo da su zatražili takvu rezoluciju pri Vijeću Sigurnosti, imali bi više dometa.
Da krenem dalje po bivšim republikama, znamo svi za Lex AP i koliko je nagrdio novinarsku profesiju – degradirani su zviždači, dovedeni su u opasnost svi oni koji objave 'nezgodnu' priču, a vidimo rezultate toga. Danka Derifaj dirnula je hrvatsku ikonu, a što danas MPT predstavlja u hrvatskom narodu, bolje pročitajte u Mlakića jučer, potpisujem svaku njegovu misao. Uglavnom, Danka je sada postala Danka partizanka, jugozombie i ne znam ti više što, samo zato što je snimila priču na poziv zabrinutog građanina kojem je netko na mansardi napravio terasu.
Prošlo je od te udarne priče mnogo vremena, da je Danka i bila neopravdano na nečijem posjedu, prošlo je dovoljno vremena da cijeli slučaj ode u zastaru, no eto država koja je iznjedrila Lex AP ne da da joj se diraju ikone – da se razumijemo, ima dobrih pjesama lik, odvratno pjeva, ali ima sjajne glazbenike uza se, izvuku oni to, i ja volim neke njegove pjesme, ali meni da vožd Dragan napravi terasu na mom balkonu, ja bih ga progonio i po sudovima i po medijima.
S druge strane, međunarodni pravilnici o slobodi govora jasno daju novinarima pravo da govore što vide i da borave na javnim mjestima, a mislim da je mansarda gospodina Miodraga itekako javno mjesto, makar na njoj bila izgrađena terasa od MPT. Jer, recimo, mansarda je mjesto gdje se, otkako ja znam za sebe, riktaju antene, peru tepisi, pije se uz romantični zalazak sunca, moje majke mansardu Grad koristi za vatromet (što ja iskreno ne volim zbog psa, ali nemoćan sam), a gotovo sam siguran da je u našoj bogatoj kulturi Crvena Jabuka nešto radila na mansardi, a nisu djeca. Zvale ih ulice i Zvonila zvona. Itd. Je li.
U susjednoj Srbiji teško je više razlučiti i što se konkretno događa, zahvaljujući onima koji se nazivaju novinarima, tipa naš Duje s Bljeska voli listati ovaj jedan dezinformer radi inspiracije :-D ali upravo taj medijski projekt, koji ni u kojem slučaju nije novinarstvo, vodi kampanju protiv brojnih vrijednih srbijanskih novinara. Žaklina Tatalović već mjesecima i godinama svoju šminku je zamijenila metom na čelu, samo jer profesionalno obavlja svoj posao, govori što vidi, a upravo to je naš novinarski posao, život, zadaća, poziv – govoriti što vidimo.
Posljednjih dana na meti dezinformera našla se Sanja Ignjatović Eker, isto jer žena vidi i govori što vidi. Prijetili da će joj ubiti sina, jer, iz vlastitog iskustva znam, kad si novinar, zaboraviš misliti na sebe, ali te bližnji tvoji dotiču. Ne toliko jer su bližnji, koliko jer te jednostavno dotiču drugi. To vam se zove empatija, kada se možeš unijeti u osjećaje, želje i potrebe drugoga. To je ujedno i razlog zašto svaki četvrti novinar u Bosni i Hercegovini konzumira neki preparat za smirenje, bilo rakiju, bilo valerijanu, bilo nešto od liječnika propisano.
Tko će odgovarati za prijetnje Sanji, vjerojatno nitko.
I sada, evo posljednjih dana, Avdo Avdić. Čovjek se obično iznenadi zbog čega ga pretuku. Mislim, obično razlog bude besmisleno glup i nepotreban. Znamo svi da su poruke dublje, da je motiv dugotrajniji i ozbiljniji. Mogao je Avdo milijun puta lajati na Trojku, Dragana ili Milu, a znamo da je to nerijetko i činio. Ali to je problem svih nas i njih to ne dotiče, ljudi s vlasti će ti gledati ravno u oči kada lažu, to je kumrovečka škola, kako smo je nekad zvali, a ako malo dublje pogledate, svi su oni kumrovečki đaci, jer nikada nije provedena lustracija u zapadnobalkanskim društvima.
Ne, Avdu će, kao i bilo kog drugog novinara, pretući zbog nečega mnogo besmislenijeg. Za naših života ne vjerujem da će se Bosna i Hercegovina pretvoriti u radikalnu islamsku džamahiriju. Istina jeste da se vjerske zajednice vole petljati gdje im nije mjesto, pa redovito nas filuju u crkvama i džamijama za koga treba glasovati, ali struja koja prevladava u domaćem društvu, u bilo kojoj od naših raširenijih religija, jest ona koja zna gdje je religiji mjesto, ili kako Isus reče: caru carevo...
Ja se sjećam još tada mladog Avde koji je pisao o Gluhoj Bukovici, gdje je mislim prvi put dirnuo u, uvjetno rečeno, loš islam (da se razumijemo, niti jedna religija sama po sebi nije loša, ali konzumenti znaju odlutati). Onda je godinama u svoje tekstove stavljao razne selefije i eto, sad kad je okrznuo bizarnog Sanina Musu, dobije batine.
Većina novinara izvješćuje i piše o onome što vidi, godinama se to neprimjetno nakuplja, nauče te ljudi poistovjećivati s nekim stvarima i onda bezveze dobiješ po njušci. Ali to nam govori da mi još uvijek nismo slobodno društvo, da nemamo mjesto među zdravim europskim društvima, ma s koje strane EU granice bili.
Fantomski sudski procesi, prijetnje, otpuštanja, na kraju i batine, sve je to dio ove profesije. Ali zapitajte se, je li ikada ijedna priča ostala neispričana zato što ste nekome prijetili, zato što ste nekoga tužili, zato što ste nekoga pretukli?! Urazumite se konačno, godina je Gospodnja 2025. više se ništa ne može sakriti. Pa samo pogledajte, moćna Kina, rekao bi čovjek da oni mogu sve zataškati. Jimmy Lai slučaj traje još od 2020. godine i vrlo vjerojatno nikad neće biti zaključen, kao što neće nestati ni informacije koje je objavio Julian Assange. A slučaj Cemala Kaşıkçıja (Đemal Kaš'kć', poznat i kao Kemal Kashoggi), je li smrt zaustavila njegovu priču o saudijskoj diktaturi?!
