Slijepa naša Daytonijo...

Ne znam hoće li Zoran Milanović u svom mandatu „Lijepu našu“ učiniti boljom, ali ju je Josipa Lisac, ako ništa, već učinila duljom. I dok u Hrvata, pa i onih koji žive i rođeni su u BiH, i dalje traju polemike je li legendarna i vazda ekstravagantna umjetnica oskrnavila ili, pak, dala novu vrijednost nacionalnoj pjesmi, u istoj toj Bosni i Hercegovini vazdan najava kaosa i raspada.

Doduše, Hrvati opet igraju pokrajinsku ulogu, za sad samo suflirajući u najnovijem izdanju popularne emisije „Želje i pozdravi“, sve se nešto moleć' da problemi što duže ostanu na državnoj razini i da se federalna ne načima još neko vrijeme.

Ipak, ono što se događa u zemlji ne bi trebalo veseliti nikoga, ni Hrvate, ni Bošnjake, a ni Srbe. Ne bi trebalo radovati čak niti one koji smatraju da ti konstitutivni narodi, najednom, nisu bitni, nego smo svi jednaki građani (rado se sjetim da smo, prije četvrt stoljeća baš zato i ratovali, da budemo jednaki građani, samo nam, eto, svjetske sile ne dadoše, nego ničim izazvane podijeliše zemlju em nakaradno, em nacionalno).

Pogotovo ne bi trebalo radovati Ostale, jer u zemlji koja se valja iz krize u krizu, poput kakve babe na krevetu kojoj sat sve jače otkucava iznad glave, neće više biti posla ni za sve odabrane konstitutivne građane i sve probrane stranačke kadrove, a kamoli za tamo neke Ostale i zaostale.

Hoću reći da svaka nova kriza vodi dubljem nefunkcioniranju ionako nefunkcionalnog aparata koji čini Daytonsku BiH, što samo po sebi ne bi bilo loše da vodi nečemu drugom. Razbijanje Daytonskih okova da bi sutra bilo bolje, vjerujem da bi manje – više svatko danas potpisao nešto takvo, ali nikakav garant dobrote tog tipa ne postoji. Postoji samo iluzija koju rapsiruju oni koji inače nikada nisu bili sposobni podmetnuti se za malo alternative i dogovora.

Čak što više, raspakiranje neraspakivog (tako kažu gazde) ubija i zadnju iluziju ljudima koji se i dalje čvrsto drže svoje grude da će ovdje sutra biti bolje, jer suštinsko nerazumijevanje predstavnika dva naroda, koji se komote svaki u svojoj varijanti bolje polovice BiH (dobro, jednima je navodno tijesno), ne može dovesti ničemu nego konstantnom kapricu i koprcanju unutar suženih Dayton okvira, u kojima nitko neće biti pobjednik, kao što nije bio niti ’95., ali zato svi možemo biti samo gubitnici nakon što se političke vođe još jednom dobro iskenjaju preko službenih izjava, priopćenja i reakcija ili gromoglasnih imitacija britanskog izlaska iz EU, gdje parafraza naziva Brexit zvuči kao klikbejt naslov s Porn Huba.

I tako ćemo, kroz još jedan loš seks po nabavnoj cijeni, kakav lako nađete u lošim brakovima, gledati kako nam, poput one love od akciza, troše još malo dragocjenog vremena u inaćenju, da bi na kraju opet došao neki gazda sa strane, ili grupa njih, pa kao to priliči samostalnim i suverenim državama - sve njih povukao za uši – i rekao kako će biti.

Tužno je živjeti u zemlji koja nije napravljena pravim, iskrenim dogovorom, prije svega njezinih naroda. Koja nije stvorena kao zajednički viši cilj, nego kao prinudno sredstvo glumljenja države u nedostatku kvalitetnijeg rješenja i koja, bez obzira na stroge čuvare njezinog okvira, nikada nije prestala davati bilo kome unutar nje svako malo priliku da prstom upre u nikad zatvorene rane, koje stoje kao goli kablovi na električnoj instalaciji, dovoljno je samo napraviti jedan pokret pa da dođe do kratkog spoja.

Tužno je što taj okvir naprosto ne nudi mogućnost zdrave alternative, ona koja će pokupiti najbolje iz činjenice da ovdje, usprkos onome o čemu vazdan bruje mediji, ljudi ipak rade i surađuju, stvaraju novi krvotok, dovoljno je izaći na ulicu ujutro nakon svakog velikog političkog spektakla i međusobnih prijetnji i vidjeti da se zapravo ništa suštinski nije dogodilo.

Stoga, tužno je svako malo gledati poruke o izlasku iz ovog cirkusa nekoga tko iz cirkusa ne može otići, jer ova šatra ima sve, samo nema vrata za krupna grla (osim za miševe, a zovu se Izačić, Gradiška i tako nešto slično...), te u isto vrijeme slušati cirkusante koji poručuju da je šatra samo njihova i da su je oni svojim rukama podigli, a u isto vrijeme, ne samo da njihov nije niti onaj konopac kojim se šatra drži da je bura ne odnese, nego je i taj konopac u rukama čovjeka odraslog tamo daleko preko oceana, kojemu je glavna zadaća da klepi živinu po ušima ako se otme krotitelju.

Tužno je živjeti u zemlji u kojoj barem dvoje živi u zabludi da će za svog života vidjeti onog drugog na koljenima, a treći je k'o fatamorgana – taman kad misliš da je na koljenima on zapravo samo spava, zadovoljan što je našao topao ćošak u klimavom šatoru, kojeg tresu ona druga dvojica. Zablude i fatamorgane, eto to ti je Bosna i Hercegovina, taj šator koji se stalno klima, koji je pun rupa kroz koje umješno prolazi svaki prosječni pakistanski migrant, ali koji jednostavno mora stajati, jer nitko ne vidi da tu bilo što drugo može postojati u ovom trenutku, pa sve funkcionira po principu – krpi i trpi!

Zemlja u kojoj jadni stanovnici nikada, kako stvari stoje, neće dočekati da im neka pjevačica razvuče himnu k'o Josipa „Lijepu našu“ Hrvatima, pa da se konačno po internetu zarati i o nekim tako banalnim temama, koje su znak da društvo nije u kurcu, nego da, baš naprotiv, iz njega izlazi. Da bi se to dogodilo, himna prvo treba dobiti udomitelje u srcu, pa onda tekst, a tek onda se treba dogovoriti i o pjevačici. Ako do tada već svaka potencijalna ne šmugne u Minhen.

Što se, kad pogledaš gdje smo stigli nakon 30 godina, ili bolje rečeno – gdje nismo niti maknuli, čini kao pravo predug put.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.