Školovanje ludom radovanje
Ima ona izreka da se svaka škola plaća. Netko je to u nas jako ozbiljno shvatio pa od nekadašnjeg relativno besplatnog školovanja idemo u susret društvu u kojem će se školovati samo oni koji budu imali novca za to. Ili oni koji budu mogli uzeti kredit za to. Da bi ga onda otplaćivali pola života. Američka priča. Tražili smo, evo nam ga! S tim da smo mi od čitave američke priče odlučili pokupiti samo ono jedno – plaćanje! Sve ostalo je balkanski nusprodukt. Govno, što bi prost narod rekao.
Naravno, ništa od toga se ne događa naglo i preko noći. Sve ide postupno, točno da se ljudi lako naviknu, da im ne proradi živac i da nešto u tom planu upropaste. U osnovnom obrazovanju su polako uvodili sve više i više udžbenika. Pa onda rastegli priču na nepotrebnih devet razreda, ali u isto vrijeme činili sve da institucija učitelja i nastavnika izgubi vrijednost i ugled. I sada imamo priliku vidjeti kako ni prijevoz učenika nije više besplatan.
Koga briga što đaci ne idu u školu? Tko će odgovarati? A toliko ministara, savjetnika, pomoćnika, pobočnika. I nitko se nije sjetio đaka? Nitko nije uzeo problem na sebe? Hoće li zbog toga netko odgovarati? Hoće li mu zbog toga oduzeti od plaće? Smjeniti ga? Jok!
Pustit ćemo. I uskoro ćemo, ako se ovo nastavi, morati plaćati sve, od inventara do potrošnog materijala. Politika će prati ruke i sigurno neće ugasiti sve te Zavode za školstvo, sva ta ministarska mjesta na županijskoj, federalnoj i državnoj razini, sigurno neće ukinuti sve te uz prosvjetu blisko vezane funkcije u gradskim upravama i pozicije silnih savjetnika na svim nivoima vlasti.
A mi s njima jurimo prema novom društvu - tko bude imao novca plaćati će školu , papir i zvanje, ali pritom će svi ti organizatori našeg školstva najmanje razmišljati o tome kako podići kvalitet obrazovanja. Tko se bude bunio - onda će mu ponuditi bolju opciju, kad već imaš lovu, onda daj dijete u privatnu školu! Oni koji neće imati novca – neka pješače u javnu školu! Pa što im Bog dadne.
A jesmo li se čudili Amerikancima – ono, kad vidiš na TV-u privatne škole u kojima uglavnom bogatunska djeca imaju ptičjeg mlijeka i koji kroz život prolaze već uhodanom, isplaniranom i plaćenom stazom. I ono kad im vidiš javne škole koje su, u odnosu na ove prve, kao kakva mala geta u kojima moraš uprijeti k'o lud da bi te netko s uglednog fakultata skužio i uopće pomislio primiti. Ili kad vidiš kako im blistaju privatne klinike, a one javne bolnice im k'o u Alan Fordu. Mi se hvalili kako imamo besplatno i solidno. Čime ćeš se, jadan, danas pohvaliti?
Da ne govorimo o drugom kraju obrazovnog lanca, visokom obrazovanju, tamo su preko Atlantika fakulteti samo za odabrane, pitanje plasmana na neko Sveučilište je pitanje života i smrti. I love. Nekad nam je bilo čudno, a sada je stvarnost i nama. Nekako i razumiješ tu situaciju, barem malo im daš za pravo kada znaš da ta njihova sveučilišta vrijede i da se tamo rađaju zbilja velika imena.
A u nas? Platiš, pa klatiš. Oni stari fakulteti polako su dizali cijene školarina, a nisu dizali kvalitetu školovanja. Zapošljavaju i danas svega i svačega u profesorski kadar, uglavnom po liniji podobnosti i krvnog srodstva. Uz izuzetke koji potvrđuju pravilo, fakulteti su nam postali stranačke i filijale istomišljenja.
Uzalud zato naše fakultete tražite po svjetskim top-listama, ni ne uzimaju nas u obzir. Ne treba se pitati zašto. Ali, ni naša Sveučilišta se ne pitaju zašto, uredno naplate i to što nemaju pedigre u svjetskim okvirima. I što štancaju diplome kao Kinezi mobitele. Samo daj pare. Zbog te sramote bi nam sve trebali dati džaba.
Kao ofucane dame iz mračnih ulica velegrada, koje nitko neće, pa daju za „daj šta daš“. Da ne govorim o tragikomediji privatnih fakulteta, toj rak-rani zdravog razuma, tom „fast foodu“ koji začepljava ono malo zdravog krvotoka ove zemlje. Nekadašnji znalci sa srednjom frizerskom danas u par mjeseci završe za ministra. Bivši „kečinari“ preko noći postaju ugledni znanstvenici. Samo daj pare. Sve se ovdje može. Samo se ne mogu osigurati tri autobusa za djecu.
