Riješit' će se to...

Možemo vi i ja misliti o cjepljenju što god hoćemo, danas je takvo vrijeme, ali jedno ne možete poreći – te sitne male iglice, ta najtraženija roba ovih dana, razotkrile su i ogoljele državni aparat Bosne i Hercegovine do kraja. Razotkrile su i razbile iluziju čak i onima koji bi našim voždovima nalazili stotinu olakotnih okolnosti kroz sve ove godine – a najčešće je to bila luđačka košulja Daytona – i koji su naivno vjerovali da ovdje netko za njih ipak brine.

Državni aparat Bosne i Hercegovine je ogromna premrežena nakupina parazita koji svake godine isisavaju ono što smo nekoć poznavali pod Bosnom i Hercegovinom i pritom su došli skoro do samog kraja. Ostali su samo još okrajci i košpice. Na izborima ih biramo zato što nam se nude kao zaštita, što vlast po definiciji jest, ali u periodu između dvaju izbora oni svaki put neometano postanu samo sebi svrhom, otuđeni od naroda i odvojeni od stvarnosti.

Ako ih priupitaš o tome, izvuku viši nacionalni interes, uvjere te kako drugi rade protiv nas i kako je nemoguće u takvim okolnostima raditi na potpunom očuvanju tvojih prava, a da više ni sam ne znaš o kakvim pravima ti uopće pričaju.

Gledaš kako nesposobno i bezobzirno valjaju u ustima stalno jednu te istu žvaku, izvlače uvijek jedne te iste govore i reagiranja. Gledaš uvijek jedne te iste face i jedne te iste probleme ti sapunjaju na nos. Gledaš kako postoje i kako su sami sebi bitni. Gledaš ih kako k'o vampiri isisavaju budžet, zapošljavaju nove parazite i množe se međusobno.

Gledaš ih kako nas zadužuju, ne s namjerom da oni vraćaju kredite, nego da tebe zauvijek bace u dužničko ropstvo. A njihovi posilni šapuću ti pritom na uho pjesmu o našoj pravednosti, važnosti i veličini, kao majka kad smiruje dijete uspavankom, a ti ćeš opet povjerovati da oni su tu zbog tebe, samo im se, eto, nešto podrepilo.

Bosna i Hercegovina moje mladosti mirisala je na friško otisnute knjige i udžbenike Svjetlosti i Veselina Masleše, mirisala je na znanje, red, rad i disciplinu. U odnosu na današnju, mirisala je na strategiju. Netko je nešto znao i želio je da to znaju i drugi.Mirisala je na odgovornost. Bili su neki ljudi koji su se brinuli, bili su uvezani u nekakav sustav koji je, u odnosu na današnji, čak i funkcionirao. Bilo neke brige, bilo planova, bilo i posipanja pepelom kad se ne ostvari.

Bili su u tom sustavu neki ljudi koji su nam o važnim danima dolazili u škole i mi smo od njih za neku sitnu lovu dobivali markice na kojima su bili likovi poznatih znanstvenika iz prošlosti.

Sjećam se k'o danas, moja prva markica bila je s likom Roberta Kocha, čovjeka koji je kroz mikroskop otkrio ono što ostali nisu vidjeli. Bradonja je znao da osim ovog našeg vidljivog svijeta postoji svijet tako malen i sićušan, ali tako potencijalno opasan. Znao je jer ga je vidio. Ostali mu nisu vjerovali. Nisu gledali njegovim očima, umjesto u mikroskop gledali su gore u nebesa. Sve dok im Koch nije omogućio da se konačno izbore s tuberkulozom.

Kad je narod prestao s krvavim kašljem koji je donosio smrtnu agoniju, dali su mu za pravo da je bio u pravu. Čovjek na markici gledao je u mene. I ja sam bio dio toga. Moja zemlja bila je dio te priče. I nije bila na repu događaja. Još uvijek je mirisala na moguću budućnost. Ako ništa, znao sam da me u budućnosti neće uhvatiti tuberkuloza.

Danas je moja zemlja tužna, zadnja rupa na svirali, zarobljena u okovima loše prošlosti i nikakve budućnosti. Sustav je loš i nikakav. A odgovorni ljudi su puki prosjaci koji okolo mole sadaku. Sada je to valjda svima jasno. Kakve vođe i klinac? Kakvi vizionari i lideri? Obične jajare!

Neobično je i grozno živjeti u zemlji u kojoj političari prvo čekaju da im se rješenje samo od sebe pojavi – ili da im nagomilane probleme riješe drugi, pa kada to ne upali kmeče kako smo ostavljeni. Baš k'o bebe. I onda se samozvani lideri, ljudi važnih titula, pretvore u prosjake koji idu okolo i traže da nam se udijeli.

Kad ste ih to vidjeli da idu moliti limuzine po Njemačkoj ili Turskoj? Da im se udijeli polovni, ali paženi? Da im se dadne onaj što ga je baba vozila, baš kao što njihovi građani godinama uzimaju polovno? Ne, kad su crne luksuzne lađe u pitanju, tu su prvi u redu, ne pitaju za cijenu, razmeću se dodatnom opremom! Ali kad su u pitanju cjepiva, ma kad je u pitanju bilo što od općeg dobra, tu smo sirotinja koja čeka da joj se udijeli. I oni nemaju s tim ama baš nikakav problem!

Ma, riješit će se to! Rečenica koja najbolje opisuje naše stanje. Neće se, nažalost, ništa riješiti. Izgubljeni, zaostali, zaboravljeni, isprdak smo koji pluta kao mali napuhani splav za spašavanje na velikom uzburkanom moru. I pritom još duši.

Oni će ga napustiti kada dođe vrijeme, odlepršati za svojim računima po bankama i nekretninama u inozemstvu, ostavljajući nam svoju odbačenu ljušturu, a mi ćemo čekati satima na Doljanima, Kamenskom i Gradiški, moliti se da nas ne vrate nazad jer nemamo covid pasoš, jer nemamo traženo cjepivo, jer smo druga klasa, treći svijet, neželjena djeca iz braka Oholosti i Nebrige koju nitko neće.

A to smo zapravo otpočetka. Samo se sad konačno i baš, ono, skroz vidi.

A nekoć davno sam, jebiga, imao iluziju. Mirisi udžbenika Svjetlosti i Veselina Masleše, ona markica s likom Roberta Kocha, i još stotinu stvari, davali su mi iluziju da smo neka zemlja. Da smo nešto.

Nisam se plašio tuberkuloze. Ni mnogo čega drugog.

Sad me je strah svega. Kad ih vidim ovakve, ne samo da me je strah, nego me je i sramota.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.