Joj, što volim ovaj režim!

U ovoj mojoj profesiji postoji jedna pojava koju novinari baš često koriste u zadnje vrijeme, a ja to zovem lešinarenjem teme. Obično sve počinje tako što jedna redakcija otkrije neku temu, bilo da je pojava ili pojedinac, a onda najednom sve novinarske ekipe iz istog kruga krenu obrađivati istu temu, slijedeći apsolutno isti obrazac pristupa. Lešinarenje je jedan od najlakših novinarskih poslova i jedan od dokaza zašto je novinarstvo tu gdje jest.

Jedno od zadnjih takvih lešinarenja je tema Hercegovine, pa i cijele BiH, koja je "provaljena" od strane medija iz Hrvatske kao zadnja oaza hedonizma u ovo doba korone. Tradicionalno neposlušni stanovnici Bosne i Hercegovine i njihova jalova, korumpirana i nesređena vlast stvorili su čudo usred pandemijskog svijeta, gdje se, za razliku od Hrvatske, koju Stožer davi k'o mlad majmun spolovilo, uvelike provodi po kafićima, klubovima, doduše tek do 23 sata, ali za Hrvatsku je i to nevjerojatna doza raskalašenosti i slobode.

I tako, kako je krenuo jedan, tako su svi hrvatski mediji ponovno otkrili da postoji susjedna zemlja, ona koje se inače sjete k'o što se Služba Bezbednosti "seti" Ilije Čvorovića. Ponovno su otkrili kako postoji taj jedan Daytonski cirkus u izravnom susjedstvu, a kojeg inače jako površno poznaju i tanko žele razumjeti i koji je, u političkom smislu, dobrom dijelu hrvatskih novinara „pain in the ass“, pogotovo ako se dobije zadatak da se nešto iz ovdašnje komplicirane strukture treba objasniti širem auditoriju.

No, u najnovijem slučaju politika je malo gurnuta u stranu i stavljen u prvi plan "dolcevita" život, koji se, bez jakih epidemioloških mjera, bez jakih represivnih sredstava, i kao najslađa vrsta seksa, ona bez ikakvih obaveza, događa tu u Hercegovini.

I gle čuda, ne samo da se oni provode dok cijela Europa stenje pod turbosegamegalockdownovima, nego im i brojke padaju! Bez dublje analize brojki, bez stavljanja u kontekst možebitnog bolikurca zvanog ovdašnji zdravstveni sustav i njegova komunikacija s ostalim nivoima koji bi trebali testirati, analizirati i usuglašavati brojke – konačni zaključak je kako je ovdje cirkus, ludilo, prava repriza ludih dvadesetih prošlog stoljeća!

I to samo par kilometara od Lijepe naše, koja, ponavljam, strijepi i stenje pod škripom Capaka, Beroša, Markotić, Božinovića i ostale ekipe. I ne samo to, nego neki "lucky bastards" iz Hrvatske, koji ovamo studiraju, rade ili kojeg već vraga čine, u toj istoj Hercegovini jednako uživaju, dižu ruke na cajku u prepunim lokalima – i onda rado posluže kao priručni video dopisnici iz zemlje Dembelije, one u kojoj je lockdown nemoguć.

Ostanite gdje jeste. Ostavimo se sada Hrvatske, pređimo na nas. Zadnjih sam dana naišao na mnoge izljeve ponosa i slave nakon priloga emitiranih u hrvatskim medijima. Ovdašnji ljudi su naprosto oduševljeni što nas tako prikazuju, jer, pobogu, mi smo u pravu. Kakav lockdown, kakvi bakrači! Živjeti život, a ne se zatvarati kao glupa Europa! Eno, šta oni imaju od svega, opet su nam brojke tu neđe!?

Dakle, doslovno – ponos izbija iz nas, jer smo opet zajebali sistem! I to ne lokalni, nego na svjetskoj razini! I ne samo da je običan čovjek ovdje zajebao sistem, nego je i ovdašnji sistem još jednom pokazao da mu nije problem sam sebe zajebati!

I tako, kao epilog svega, Angela Merkel nam rodbinu po Njemačkoj steže, ne da im nosom provirit' napolje, pogotovo onako kad su đuture, a mi im odavde šaljemo videa kako se živi pravi život! Evo vam ga na! Jeb'li vas sad euri i Mercedesi, sve ono čime se hvalite i čime nas davite kad dođete ovamo, a hajd' sad! Hajd' sad reci da je gore bolje! Bolan, Hercegovina majka! Bosna i Hercegovina oaza razuma! Ju – hu!

I tako, ne lažem vam, možda ste i sami sebe uhvatili u situaciji da vam se oteo osmijeh na sve ovo. Oni su tamo u grču, svi odreda, a mi opušteno. Maske nosi samo tko se boji za sebe, nitko nikoga ne upozorava, građanska savjest je nula, policije ima k'o i zemlje u saksiji, odavno se ne dijele rješenja o samoizolaciji, karantena je opet sportski izraz prije velikih utakmica, a Krizni Stožer, ili Štab, postoji na papiru, vjerojatno i dalje sjeda za rad u njemu neka pinka, ali nas općenito ne upozoravaju na svoje postojanje. I eto nam prilike da konačno budemo ponosni na zemlju u kojoj živimo?

Da, ali...da nije činjenice kako 364 dana u godini kukamo kako ovdje nema sustava, nema pravde, pravila, države, zakona, kako nitko ne brine o školstvu, zdravstvu, sudstvu, policiji, otpadu, budućnosti...kako treba bježati odavde glavom bez obzira jer ništa ne valja, sutra nećeš moći ni kod doktora bez stranačke iskaznice, a posao samo još možeš izmoliti ponizno na koljenima. Režim, diktator, veze, poltroni, stranka te prati, na sve ove fraze pristajete svaki dan u godini zar ne?

A onda dođe taj jedan dan, jedan tjedan lešinarenja teme - i zabavimo novinare iz Hrvatske, koji u čudu gledaju u ovaj naš splet zoološkog vrta i cirkusa, fenomen u kojem bez poštivanja mjera nemamo uopće loše bilance u koroni, čude nam se k'o što bi se danas čudili sabljastom tigru ili ptici dodo, a mi slavodobitno, tiskajući se u kafiću, miješajući friško donesenu kavu, sve ono što pričamo preostale dane u godini učas zaboravimo.

Dođu ti dani, pa odjednom zaboravimo i režime i diktatore i veze i poltrone i stranku koja te prati - i kažemo ponosno–istina je, hvala Bogu možda živimo u državi bez sustava, s razvaljenim policijskim službama, bez zakona i reda, bez brige nadležnih za ono za što su plaćeni, živimo tako i bez stožera, i bez lockdowna, ali zajebi sad sve to - najvažniji je ukupan rezultat da ipak živimo u državi po mjeri čovjeka!

Baš kao u onoj davnoj pjesmi Branka Kockice, možda nam ovdje nisu kuće od čokolade, ni prozori od marmelade, ali barem radi svak' ono što hoće!

I tu je, ako mene pitate, taj grm u kojem leži naš zec. Zapravo, svi naši zečevi.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.