Nova godina, stara pravila

Tek je četvrti dan nove godine, ali se meni nekako čini kako je doček bio prije barem deset dana. Ne znam dijelite li moj osjećaj, pogotovo ako ste od jučer, možda već i od prekjučer u radnom režimu, no odavno nisam imao taj jaki osjećaj kako život ide dalje, kako nema vremena za osvrtanje, a pogotovo ne za izležavanje ili gledanjem u prošlost. Uostalom, neradni dani proletjeli su poput munje, kažem, pogotovo ako ste već od jučer opet u stroju. Za vas koji ste opet dobili priliku spojiti dvadesetak dana zbilja ne znam, ali vjerujem da je vazda malo.

Doček Nove godine u Mostaru otišao je na jedan viši level. Aktualnija i veća zvijezda, veća bina, veća očekivanja, veći broj ljudi, možda ne i veći Advent, ali tu negdje u očekivanim okvirima, s obzirom kako je veliki park ovaj put bio izuzet od događanja, ali sve je u tih nekoliko tjedana opet mirisalo fino, grad je disao solidnim optimizmom, kako to već i ide na kraju godine.

Dokle drže nabolje želje?

Moram priznati kako mi je najmilija verzija Mostara ona u kojoj svak' gleda svoja posla. A, nemojmo se lagati, Mostar je takav, srećom, većinu godine. Ono kad je prvo i jedino bitno od čega živiš i s kim ti je lijepo raditi, nego tko je i od kuda je onaj s kojim zarađuješ za ono što zoveš svojim životom, svojim kvadratima, svojim kubicima, svojim nasljednicima. Ono kad ti nazivi, pamfleti, grafiti i krpe ne pričinjavaju ništa drugo osim jeftinih pokušaja da ti se poseru u život i skrenu pažnju s bitnog. Ono kad znaš da će toga vazda biti i kada znaš da će ljudi vazda trebati simbole i poruke, kako će slabiji vazda potrčati tražiti sebe u kolektivu, ali kako nema razloga da ti budeš taj slabiji.

Svako jutro, kada krenem na posao, a to je još uvijek prilično rano, vidim grad kako se budi, ljude koji zuje ulicama, voze s jedne na drugu, prelaze mostove i piju prvu jutarnju s kolegama koji, baš kao i oni, imaju samo jednu stvar prvu na pameti – kako od svog rada živjeti bolje. Kako kvalitetnije ispuniti dan. A onda kako od ovog grada izvući najbolje. Vjerujem kako tako žive ljudi bilo gdje su svijetu, u bilo kojem gradu i na bilo kojoj geografskoj širini. Mnogi su pobjegli odavde baš da bi tamo uhvatili ovo što nam sada izlazi pred oči – da ti nitko nije važniji od tebe, pa onda od prvog do tebe.

Sam svoj majstor

Sve druge varijante života, kako godine prolaze sve sam uvjereniji, tek su stilska rješenja na kojima vječno parazitiraju ljudi kojima se ne diže ujutro ili oni kojima se ne podiže ništa teže od olovke u ruci ili vlastitog dupeta u fotelji. To su oni koji bi sutra rado Mostar vidjeli u varijanti „na gotovs“ samo kad bi time sačuvali svoje privilegije, to su oni koji u svemu traže detalj koji mogu iskoristiti za zauzimanje pozicije koju će opravdati borbom da detalji postanu životno važne stvari.

Dobro, nije da Mostar ne nudi pregršt razloga da detalji budu ispred suštine. U vječnoj igri simbola, imena i povijesnih tumačenja, ovaj grad svako malo dobije priliku nasukati se na vazda iste hridi, ali sreća je što, baš kao i Doček Nove, sve traje dan ili dva. Do nekog narednog puta. Najveća sreća u svemu je što vrijeme na kraju ipak razrijedi gorčinu kao što voda razbije sok mućavac, a Mostarci pokažu kako je ipak jedina istina da ovdje svak' gleda svoja posla. Čak i oni koji nazivno brinu o svima nama. Ili barem o svima do kojima im je stalo.

Rekoh, Mostar u kojem svak' gleda svoja posla, ili još bolje, Mostar u kojem svak' radi svoj posao, to je onaj grad koji želim. Ne onaj lijeni Mostar, kojeg ta ista lijenost ponekad spašava bespotrebne brze reakcije, nego Mostar koji će biti splet realnih interesa i prohtjeva – da se radi i zaradi, da se voli i uživa, da se druži i provodi. Mostar kao grad u kojem ćemo sutra, kako to već biva u mentalitetu koji tek treba mijenjati frekvenciju u šire, biti više kivni na mnogobrojne turiste, nego na sugrađane, jer nam je turista već puno, a svojih se poželjeli.

Čista matematika

Nego, da ne skrenem previše u idealizam, a pritom zaboravim ono bitno – Mostar je tek počeo ulaziti u sferu normalnog grada i još puno toga se ovdje mora promijeniti i dogoditi da bi zaslužio epitete kojima ga vole lijepiti vječni romantici, profesionalci i amateri, spušteni ili ovdje rođeni zaljubljenici i turisti na dan. Ljudi koji gledaju svoja posla i koji to rade 366 dana u godini (rekoh, prijestupna je!) glavni su temelj budućnosti.

Ljudi koji se ne daju lako naložiti i koji cijene to što imaju, točno toliko da ne prepuste olako nekome da licitira time što su osobno stvorili – ili da im, božesačuvaj, to njihovo sutra stavi na tas u vaganju neizvjesne budućnosti. Ljudi koji znaju da poslije noći vazda ima novo jutro. I kako je jutro vazda pametnije od večeri. I kako ujutro treba pogledati prvo sebe, pa onda i ljude, ali i grad, u oči.

Grad koji iznova vrvi ljudima na Dočeku Nove godine i iznova danom u dan suživljava na Adventu, a da pritom ispadanje iz okvira reda i mira bude svedeno na statističku grešku, riješio je najveći problem i postavio temelje za budućnost. Usprkos što mu i dalje na papiru stoje zajebani parametri i još zajebanija povijest bolesti, ovaj bolesnik je žilav i sišao je s aparata davno.

Ne dajte im ništa sa svog profila!

Sve ostalo je na vama koji cijenite sebe, gledate svoja posla i želite i sutra to isto raditi ovdje. Grad je skup želja njegovih žitelja i rezultat svih tih skupova je ovo što imamo. Može bolje, ali odavno je jasno kako može i mnogo puta gore. Srećom, ovo prvo nam je forte.

Usput, ušli smo u godinu lokalnih izbora. Mnogi će vam pokušati dokazati suprotno od ovoga gore – da vam ne valja, da vam nije dobro, da vam netko želi loše i da vam je budućnost upitna ako baš njima ne date povjerenje.

Da može bolje – rekoh, itekako može! Da vam i sad ponešto ne valja – naravno da ne valja! I to ćemo mi koji gledamo svoja posla, ali nam je bitno da ta posla imaju gdje zaživjeti, vremenom popraviti.

Ali da vam netko želi loše i da vam je budućnost upitna, to već spada u domen loženja, a vama želim da prvo gledate svoja posla, a tek onda njihova. Jednostavno, ali dokazano efikasno. Ako se ispravno aplicira na realnost, vodi prema boljem sutra.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.