Ne, nismo svi mi krivi!

Kad god se ovdje dogodi kakva tragedija, medijski napor oko nje sliči zvijezdi repatici, prvih par dana gori sve, nema tko se ne javlja i tumači, ali onda se, nakon par dana, bljesak medijske kugle pretvori u sve tanji i tamniji rep. Uskoro, nitko više ništa o toj temi. Jedni odmahnu rukom, kao biva naporno je sve ovo, drugi kažu istraga je u tijeku, jer dosadni ste više, treće u ambis odvuče kolotečina svakodnevice. I tako, do nekog idućeg puta.

Još tamo s početka, dok je plamena glava zvijezde repatice u svojoj žiži, rekoh, jave se odgovorni i nadležni, pokušavajući nam objasniti zašto se, pobogu, neka tragedija dogodila. Nadmeću se u mudrolijama i, jasno vidiš, čine sve ne bi li sa sebe skinuli etiketu nadležnih i odgovornih. Likovi koji uredno primaju plaću u skladu sa svojom nadležnošću i odgovornošću, najednom više nisu ti koji su krivi.

Manite se tih balaševićevskih...

Čak i kad ubojica na cesti ima gomilu neplaćenih kazni, čak i kad je više puta uhvaćen u prekršaju i čak i kada vrapci na grani znaju da je to otprije poznat ljubitelj sulude jurnjave, čak i kad je kao dan jasno kako je u pitanju hladnokrvno umorstvo s itekakvim predumišljajem, kažu nam – Krivi smo svi mi!

Čak kada je posve jasno da nitko nije mrdnuo prstom takve ukloniti s cesta, čak i kada, posve uredno, mjesecima i godinama svjedočiš kako jurcaju na motorima i u autima, bez straha od kazne, bez straha od policijske patrole, na kraju kažu – krivi smo svi mi!

Čitava hijerarhija plaćenih državnih službenika i namještenika, mekanom rukom stranke odabranih kadrova, od ministara do gradonačelnika, umjesto da, nakon kakve tragedije, ponude konkretna rješenja, umjesto da se pospu pepelom po glavi ili, Božesačuvaj, ponude ostavke, jednostavno i tako lagano zaključe – svi smo mi krivi! Uz to pokrenu neku idiotsku inicijativu o smanjenju brzine sa 60 na 50 km/h, kao da ubijaju oni koji voze 60, ne oni koji voze 130!

Šok i vjeverica!

Nisu krivi oni koji sjednu četiri godine na budžet da bi hvatali zjale, nisu krivi oni koji provode odgovornu funkciju naslikavajući se i protokolarno zijevajući, oni koji se okolo šepure statusom, ali ne mrdnu prstom da nešto pomaknu na bolje, nisu krivi oni koji i kad im dođe vakat, ili ih ipak nešto natjera da rade i djeluju, čine to selektivno, gledajući da koga usput od ovih velikih glava ne uvrijede, da slučajno ne zakače koga od njegove šire rodbine, pa da ih onda telefonom ovi ribaju danima. Nisu krivi oni koji ne rade svoj posao, oni su uglavnom zgroženi, zatečeni, šokirani – a krivi smo mi!

Nisu krivi oni koji selektivno provode zakone, toleriraju nered u vlastitoj zoni odgovornosti, oni koji ne reagiraju preventivno, nego samo ako se nagomilaju nesreće. Nisu krivi oni, krivi smo svi mi! Zbilja, kad čujem ono krivi smo svi mi, dođe mi da grizem. Nema odgovornosti, osobne pogotovo, nema ostavki, nema priznanja da spavaš na funkciji, da ne mrdaš ni malim prstom, da si dosad od svih poteza otkad si tu samo uradio uspješno jedan jedini zadatak – da uhljebiš po raznim savjetničkim i referentskim funkcijama ljude sa zadane ti liste kadrova. A krivica, ona je ionako svih nas!

Otpepajte u skokovima!

Pa, da vam kažem nešto – nije! Ni slučajno! Pustite mi one priče o kolektivnoj krivnji, kao svi smo mi odgovorni jer ne pritišćemo, svi smo mi krivi jer tako glasamo, jer toleriramo! Reći ću vam opet – nismo! Nismo svi krivi! Kakve veze s ubojicama na cesti imamo mi koji s uredno vežemo, već desetljećima nismo kul face jer protežemo pojas preko stomaka i obavljamo tu dosadnu papansku radnju svaki put iznova čim uđemo u automobil?

Kakve veze s ubojicama na cesti imaju oni koji za volan ne sjedaju ni umorni, a kamoli pijani? Kakve veze i kakvu to krivnju imaju ljudi koji, oh tako dosadno i bezlično, voze po pravilima, puštaju pješake i nikad ne idu preko ograničenja? Kako mogu biti krivi oni koji zovnu taksi umjesto da toksični pobiju nedužne pješake?

I odjebite više sa kolektivnom krivnjom! Odjebite više s tim da smo svi mi krivi i da se svi nakon tragedija moramo zapitati i pronaći u sebi gdje smo to pogriješili? Poderaše ljudi grlo vičući, ukočiše im se ruke od pisanja, zabolio ih vrat od klimanja glavom u nevjerici, godinama upozoravaju da će ovakvim pristupom vlasti i opće postavke društva, tragedije biti i češće i katastrofalnije, pa je opet najlakše reći – krivi smo svi mi!

E, nismo! Krivci imaju svoje ime i prezime, samo treba pratiti hijerarhiju i platne liste izdane po odgovornosti funkcije. Skrivanje iza mase, iza kolektivne krivnje, samo je alibi.

Alibi i 40 hajduka

To što taj alibi prolazi opet nije krivnja svih nas. Ima nas što ne trpimo sranja, što unatoč svemu vlastitim ponašanjem i svojim primjerom, pokazujemo kako stvari trebaju biti postavljene. Kako treba izgledati društvo uređenih odnosa i društvo uređenih ljudi. I da, svakodnevno ispadamo naivčine i papčine, jer to uopće nije kul. Nije u redu da te peče savjest, nije u redu da pomisliš kako bi tvoji postupci mogli izazvati neželjene posljedice, nije u redu biti fin. I na kraju što dobiješ? I ti si kriv! I vi ste svi dio krivnje!

E, nismo! Nismo svi mi krivi! Naš jedini problem je što nas, očito, još uvijek nema dovoljno, što nismo stasali u nezadrživu silu koja vedri i oblači, skida i navlači, pa da se pravi krivci u strahu odmah hvataju ostavke i traže oprost, i ne pokušavajući da svoju krivnju prebace na krivicu svih nas zajedno.

Da mi oprostite, krivac za tjednima razrezan i rasturen asfalt u Dubrovačkoj ulici, za godinama neuvjetan i ubitačan priključak na M17 u Zaliku ili za to što se lokalni trkači i vozači bez tablica i vozačke toleriraju i rijetko isključuju iz prometa, nismo svi mi. Krivci se znaju, ali se, kao i uvijek, dobro skrivaju iza tobožnje krivnje svih nas.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.