Kamen šutnje

Nitko od nas zapravo ne zna kako je preživio onaj rat. Realno. Nitko od nas ponekad nije svjestan koliko mu je malo trebalo da ga odavno ne bude, da mu se ime spominje jednom godišnje i to sve tiše kao osobno ime, sve glasnije kao broj.

Splet okolnosti, splet razvoja događaja, niz odluka drugih ljudi, možda roditelja, možda prijatelja, možda kumova, koga god, zapravo. Nešto je bilo i do naših odluka, ali pitali su se o našoj sudbi i neki drugi, nepoznati ljudi, kakve ratovi obično pošalju da nam zakucaju na vrata i poigraju se našim životima kao da su klikeri. Možda je bilo taj dan premračno, možda je bilo prehladno, možda je padala kiša, pa, eto, niste…

Netko je bio na pravom mjestu u pravo vrijeme, a mogao je i ne biti. Netko se našao na krivoj strani u krivo vrijeme. A mogao se i ne naći. Potraga za svojom stranom i sigurnim mjestom instiktivna je radnja preživljavanja u zlim vremenima. Vremenima u kojima brat brata ne prepoznaje, a braćom postaju potpuni stranci.

I, zbilja, tko zna kako smo preživjeli? Zašto, baš onaj dan kad sam bio bezbrižan i naoko siguran, netko nije ubacio granatu u minobacač i naciljao baš u moju bezbrižnost? Posve odokativno, prst na obaraču koji postaje prst sudbine. Tko zna zašto baš mene nije pronašao metak, kojeg je ispucao tamo netko koji možda taj dan nije ni imao potrebu pucati, ali mu, eto, došlo, jer je bio bijesan zbog kašnjenja smjene?  Tko će znati i posve objasniti zašto je netko pio pivo, a netko pišao krv, a da je bilo samo malo drukčije, bilo bi obratno? Jedan milimetar desno, možda je pogrešan korak?

I ne samo to, ne pitamo se često, koje sam sreće bio, pa nisam doveden do krajnjeg i konačnog trenutka kad nema šanse za bijeg? Ulovljen u gomilu kao jato srdela koje se beznadežno koprca u mreži. Misliš, ma nije bilo moguće, a itekako je bilo mogućnosti da i ti, opkoljen, zatečen, iznenađen, iza sna probuđen, skinut do gola i pretučen, završiš zadnjim pogledom, zadnjom zrakom života, nad kakvom jamom u koju besprizorni običnim danima bacaju smeće, ne mareći je li ih čovjek gleda, a o ratu bacaju mrtve, ne mareći je li ih Bog gleda.

Oh, da. Između tebe i svih onih nesretnika čijim kostima i neiživljenim, prekinutim životima je zasijana ova zemlja, stoji taj splet okolnosti. Oni jesu, a isto je postojala mogućnost da neće, a ti nisi, iako je postojala mogućnost i da hoćeš, samo si zaboravio. Zagnojiti zemlju svojim mesom, svojom krvlju, prestankom svoga postojanja u ratovima je lako, ali matematika, reći će knjige, često bira svakog desetog. Otkud tvoje sreće da budeš među onih devet, a i dalje ne poštuješ matematiku? Odmahneš rukom, kao da ne želiš uopće razmišljati o matematici. Kakve ona, uopće, ima veze?

Statistika, zapravo. To hladno oružje koje i rezultate najsurovijih ljudskih strasti svede na jednostavnu mogućnost, igru brojki. A kad statistika kaže svaki deseti to, zapravo, ona bezočno laže. Kao što pobjednici poraženima daju čokoladu pred kamerama i kažu nećemo vam ništa. Da, negdje možeš biti i prvi, i peti, i osmi i deveti, i uzalud vam, svi ćete završiti kao i onaj deseti. I svih deset desetina desetih. I svih deset desetina ostalih, svih redom, od prvog do zadnjeg. Kad se kamere ugase i omot s nepojedenom čokoladom padne u travu.

A opet, negdje će sve ići drugim tokom, u istoj zemlji dok jedni čuju zadnji rafal, onaj koji im gasi živote, drugi se ljube i sanjaju život. Gotovo bezbrižni. Osim ako, i samo ako, baš taj moment nekome, mimo plana i programa za taj dan, nije došlo da stavi granatu i nacilja baš u život. Ili učini to posve namjerno i bespogovorno, kao streljački vod koji čini egzekuciju ljudi koje se svelo na brojke. A brojke su hrana statistike. A statistika su postotci. A postotci su, rekoše nam i previše puta, ovdje najvažniji. Važniji od čovjeka.

I sve što možete učiniti nakon svega je ne zaboraviti da ste i vi mogli biti tek puki broj iz statističke knjige mrtvih. Jer, takva su vremena bila, vremena u kojima je i Bog malo okrenuo leđa, da ne vidi svašta, a kamoli ljudi. A o sreći da i ne govorimo, ta okrene leđa i kad je gledaš u lice.

I sve najmanje što možete učiniti je odšutjeti, mirno i dostojanstveno. Kao što bi voljeli da dostojanstveno i mirno, ali s dubokom spoznajom da smo svi isti, samo nas situacije i statističke igre razdvajaju, netko sutra odšuti vas.

Postoje, kažu, tri vrste šutnje. Ona u neznanju, ona u kukavičluku i ona u nemoći. Postoji, da vam kažem, i ona četvrta, kad je sve toliko jasno da su riječi suvišne. Pomalo graniči s nemoći, ali još je dublja. Kad nemoć susretne očaj, a očaj tjeskobu, a sve zalije nemogućnost da se vrati vrijeme i sve lošega popravi.

Samo zamislite sebe i bližnje u situaciji kad vam nema nazad i kad vam život solju curi niz obraze, dok grlo hoće nešto reći, ali svaka riječ je besmislena. I umire skupa s vama.

Eto, to je ta šutnja, koju samo statistika dijeli između živih i mrtvih, mrtvima je sudbina, a živima spoznaja. A samo oholi i bezbožni misle kako su u svemu pobijedili matematiku. I mislit će, sve dok im dvije nepoznate ne stave ruku na rame, a hladan znoj oblije čelo.

Misliš da si prevario znak jednakosti? Teško.

Zapravo, nemoguće.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.