Je li to sve samo bio fol?

Pisao sam već jednom kako se točno zna gdje počinje Balkan, a gdje završava Srednja Europa, samo treba malo pažljivije gledati. Samo gledaj oko sebe i sve će ti se samo kazati, ne treba ti ni karta ni navigacija.

Recimo, kad se voziš mimo autoputeva i natjeraš automobil magistralama kroz naselja, tamo gdje stoje kuće bez fasada tu si već na Balkanu. Ne govorim o kućama u izgradnji, nego o kućama u vječitoj izgradnji, onima koje nikada neće biti dovršene, baš kao ni njihove okućnice, koje krase ceradom prekrivena hrđava mješalica za beton, stvrdnuti brežuljci „šodera“ i nemarno nabacan šut.

Što je više takvih kuća u jednom naselju to si više ugazio u Balkan, ne samo onaj zemljopisni, nego i onaj sociološki, fenomenološki, šarmantan koliko i gadljiv. A na Balkanu smo, kao što znamo, mi.

Kad može selo, mogu i ja!

I vozim se tako neki dan, raspravljam sa suputnikom baš na ovu temu, gledajući oko sebe pokazujem mu primjere prave balkanske gradnje, sve te kuće građene na isti fazon, s onim polu-lođa balkonima koji služe samo da bi se na njih razgrnuo veš. Sve te kuće sa simetričnim "šipad" otvorima, s neizgrađenim katovima u koje je domaćin u napadu optimizma i utrke sa selom, namjeravao smjestiti sve sinove i kćeri, pa svi ti drugi i treći katovi ostali nikad namješteni i useljeni, jer su se sva djeca razbježala po svijetu.

Pa kad voziš noću vidiš obrise visoko natakarenih kuća u kojima jedno svjetlo gori samo u prizemlju, tu gdje starci „skajpaju“ s unucima i vlastitom djecom.

Ali, nema mi tužnijeg prizora od svih onih kuća izgrađenih još u osamdesetima, pa onda i kroz devedesete…znate, sve one kuće koje vidite na svakih dvadeset metara puta kroz bilo koje mjesto – one kuće gdje se u prizemlju ne stanuje, nego je u prizemlju – poslovni prostor. Kako to danas smiješno zvuči i još smiješnije izgleda, makar su neke eminentne tvrtke sigurno započele svoj život baš u jednom od takvih prostora, neki od prvih privatnih eksport – importa sigurno su prve korake napravili u tom okruženju, ali danas takve kuće služe samo kao tužni podsjetnik na vrijeme neizmjernog optimizma, onog vremena kada smo nakratko svi bili opijeni idejom kako će privatna inicijativa dovesti svakog domaćina do toliko željenog novca i blagostanja.

Gradim kuću trokatnicu, miješam malter, motam žicu…

Ono doba kada je samoupravni socijalizam lipsavao, ali kada se još uvijek mogao dignuti socijalistički kredit sa čudnovato niskim ratama nakon djelovanja inflacije, to je bilo doba početka inicijative u gradnji obiteljskih kuća sa uključenim poslovnim prostorom! Bez obzira gdje je bila kuća, kako se selo ili prigradsko naselje zvalo, prizemlje se opremalo velikim prozorima i vratima, na mjesto garaža, podruma i konoba stizali su poslovni prostori za budući STR (samostalna trgovačka radnja), komision, prodavnicu mješovite robe, videoteku, kafić, bistro i što sve ne…
Najednom su poslovni prostori postali neizostavni dio stambenih objekata i samo se čekao znak za start pa da svi pokupe kajmak od kapitalizma, da se privatna inicijativa isplati. Kažem, nije malo onih koji su vjerojatno upravo otuda obrnuli svoju prvu veliku zaradu, ali golem je broj onih koji su tek nakon što su izgradili poslovni prostor skužili da nemaju pojma što zapravo s njim. Jednostavna matematika govorila je da ne mogu svi biti poduzetnici i da ne može svaka kuća imati poslovni prostor, ali se on svejedno gradio – bez njega kuća nije bila kuća!

Propuh Commerce i Dašak Trade

Ima ih nemali broj koji nikada nisu poslužili svrsi, tada skupa aluminijska ili PVC stolarija pojela je dobre novce ni za što. Danas takvi prostori služe kao podrumi, ostave, otpadi, tamo se guraju buđavi krumpiri, čuva pokvarena veš-mašina koju nitko nikada više neće upaliti, tu se gaza grožđe i peče rakija, tu se drže povratne boce i zimske gume od davno razduženog automobila.
Tu stoji obješena vojna vjetrovka iz rata koja se danas koristi samo za neku rađu u polju ili kad se nešto zida ili kolje. I zapravo – u poslovnom prostoru se radi sve što bi se radilo i u podrumu ili u konobi, ali s jednom razlikom – podrum i konoba nisu u staklu i PVC stolariji i nisu nikada trebali služiti ničemu drugom nego jednoj jedinoj svrsi za koju su bili otpočetka pravljeni.

I tako, kad se budete vozili već danas, sutra, za koji dan, kroz naše gradove i sela - obratite pozornost na sve te poslovne prostore koji danas zjape prazni pored puta. Slobodno ih brojite, ubijte si vrijeme u zabavnoj igri, slobodno se vratite mislima u doba kad je to bila moda, kad smo imali taj vražji optimizam i naivno vjerovali da će samo malo kvadrata u prizemlju i samo malo truda pride, baš u svaku kuću donijeti biznis, a biznis onda i blagostanje. I kad se nije prezalo prekrajati haustore, prizemlja zgrada i podrume podno njih u razne trgovine na malo i veliko, na sivo, crno i pomalo bijelo.

I slobodno se zapitajte, dok gledate sve te bivše wannabe poslovne prostore (poneki možda još ima izblijedjeli natpis tipa „neki trade, nešto commerce, nekakav company“) – jesmo li stvarno mogli biti toliko naivni misliti da ćemo baš svi profitirati u novom vremenu i da je potrebno samo malo samoinicijative u prizemlju kuće da bi plivali u parama?

Sudeći po broju kuća s avetinjski praznim poslovnim prostorima, a i dalje bez fasada i sa mrakom na prozorima, čini mi se da jesmo.