Čoporativno komuniciranje

Često se u zadnje vrijeme uhvatim u izbjegavanju polemika i kako veoma rano povučem ručnu kočnicu ne želeći ulaziti u rasprave. Znam kako to i nije neka referenca za čovjeka koji piše kolumne, ali nekako sam zadovoljniji s onom starom  kako pametniji popušta.

S godinama sam tu izreku potpuno shvatio i potpuno joj dajem za pravo, makar priznajem kako joj u ranijim godinama nisam davao puno šanse. Uostalom, u ono doba kada mi je prvi put servirana, skupa s još nekim narodnim izrekama, onako mladom i neiskusnom bila mi je pravi davež.

Kasnije me je čak i ljutila – Čuj, to? Čuj, pametniji popušta? Kako možeš biti toliko jadan i glup da popustiš nekome? Pogotovo nekome koji nije u pravu? Točno mi je više godila ona Balaševićeva parafraza iste, kako pametniji propušta. A stvarnost joj je, pritom se činilo, potpuno davala za pravo.

A onda te život nekako uravnoteži, prođu godine u skupljanju iskustva i najednom sve više shvatiš kao si izišao na nekakvu čistinu. Nije da si htio, ali život ti to servira, jednostavno se u nekom trenutku zamisliš ili staneš pred određenu dilemu – i sam sebi kažeš kako je mudri i daroviti, danas neznani pojedinac iz naroda, nekada davno bio u pravu kada je kazao kako pametan čovjek uči na tuđim greškama, a glupan na svojim.

Eto, još jedna izreka koju često koristim u zadnje vrijeme, a nekoć je, da vam budem iskren, uopće nisam kužio, nego sam je bubao kao i svako gradivo koje mi je bilo nezanimljivo, ali se moralo dobiti prolaznu ocjenu.

Buba Tor

A to bubanje i jest uvijek bio problem, a danas je još veći. Bubanje je desetljećima tolerirano u zemlji u kojoj je forma važnija od sadržaja, a papir trpi sve, a to je posljedično stvaralo ljude koji stvari uče napamet, a ne suštinski. Učiti napamet je znati oblik nečega, ali ne znati objasniti od čega se taj oblik sastoji iznutra i zašto je oblik uopće takav? Bubanje je znati datume, ali ih ne znati smjestiti u kontekst. Bubanje je borba za mehanički unesenu ocjenu, a ne osvajanje onog nebeskog osjećaja kako si spoznao.

Bubanje je nabaciti pojave i zbivanja, baš poput imena u imeniku, ali im ne znati uzrok i razloge zašto su baš takve. Učiti napamet je znati definiciju, ali pojma nemati o čemu ona govori i što nam pritom kaže. Bubanje je osnovni uzrok one pojave da netko nešto bubne (samo nam ime kaže) – i, pogotovo ovdje, ostane živ!

A kako ne bi ostao živ kada smo sve sveli na puko zadovoljavanje forme. Otud i sva ta vajna visoka učilišta i fakulteti u krajevima u kojima prije ni kopriva nije uspijevala, otuda pečati koji potvrđuju ono čega zapravo i nema ili ono čega ne bi smjelo biti. Otuda i pohvala svakoj gluposti i legalizacija svake bahatosti.

Otuda i potpuni nedostatak srama – dok su se nekad bubatori, ljudi od šverca i oni što bi nabadali gradivo na slogove, svjesni načina na koji su dobili ocjenu, zadovoljavali time da im se, eto, dadne kakvo mjesto u nekom poduzeću ili instituciji, što dalje od propuha, danas je situacija posve drukčija.

Razum i bezumlje

Danas i oni stotinu puta gori od bubatora, oni koje nije zanimala škola, koji nisu htjeli uhvatiti se u koštac ni sa pojednostavljenim gradivom ispisanim na dvolistu papira, oni koji su bježali od školskog znanja i stručnosti kao Đavo od križa, oni kroje, oni vedre i oblače, oni turaju i guraju, kaljaju i valjaju – i ni u čemu nemaju stida! Sve se može kupiti, stoga i sve ove diplome u pogrešnim rukama, sve ove lažne titule i nezaslužene funkcije, od pozicije na kojoj se pišu, ali ne dolaze na posao, pa sve do iživljavanja vožnjom pod rotacijama i u pratnji osiguranja većeg nego Putinovo.

A to, u nekom drukčijem društvu obično mrtvo slovo na papiru, čak što više – tariguz, usput stalno drže na životu davanjem pametne milostinje – odnosno, mogućnosti sličnima sebi da se okite istim tim slovima. Daju si za pravo da su u pravu na tako da su stvorili društvo poslušnika koje su nagradili jednakom prilikom da ne znanjem, nego brzopoteznim papirom, ujedno kupe status i osiguraju doživotnu titulu.

I onda ne čudi što i oni najgori među nama, koji su unatoč takvim prilikama, odlučili i dalje ostati stoka sitnog zuba, jer im je mrska svaka pomisao na školu, nemaju ni sekunde srama. Zadržavši pritom drskost i bezobrazluk, linijom najmanjeg otpora, a to je zaslon pametnog telefona na kojem je omiljena društvena mreža, oni se ne libe iznijeti svoje mišljenje.

No, kako već rekoh, nije se ni bubalo, a kamoli učilo s razumijevanjem, pa se nije nikada saznalo kako je jedna od osnova komunikacije da se malo sasluša i suprotan stav, sačeka i drugo mišljenje ili uvaži razloge koje iznosi veći autoritet. A da ne spominjem kako čovjeka od zvijeri razlikuje i logičko razmišljanje i princip po kojem si u pravu sve dok se ne dokaže drukčije.

No, danas uzalud dokazi, uzalud viši autoriteti i instance – danas je raj za one koji nisu željeli znati, nisu htjeli učiti i nije ih zanimala izgradnja sebe u intelektualnu gromadu – dok su druge izgradnje i gromade vjerojatno malo bolje shvaćali.

Copy/ Paste

Danas se istina crpi iz sebi sličnih, koji ti gode uhu i slažu se s tvojim, uglavnom naslijeđenim i nacionalno i vjerski izbalansiranim stavovima. Danas se istina crpi iz mitova, legendi i neprovjerenih "istinitih" priča. Danas se sjećanje ilustrira lažnim ili genetski modificiranim AI fotografijama i sve više, umjesto dijaloga, imamo sukobe tabora s oprečnim stavovima, koji, umalo ne napisah, nisu mišljenje – nego čvrsto vjerovanje da ne možemo biti u krivu! A jedini argument za tu tvrdnju o vječnoj istinitosti je to što smo mi ono što jesmo, a oni drugi su nešto posve drugo.

I, ako hoćeš biti popularan, danas ne smiješ nikako biti nešto drugo osim ikone takvog načina, umalo ne rekoh razmišljanja – ako hoćeš biti čitan i citiran, moraš biti uvijek prvi i najbrži, reagirati na sve oko sebe istim filterom i dvadeset puta dnevno ako treba, kao i obavezno imati mišljenje o svemu. To što možda nisi kvalificiran, zreo ni potkovan, a pogotovo to što nisi realan i racionalan, pa čak vjerojatno ni moralno neupitan, to je posve nebitno.

Isto vrijedi i za pojedince, one što se skrivaju iza pravih ili izmišljenih imena, ili što se skrivaju iza portala bez impresuma ili Facebook grupa zvučnog kolektivnog imena, kao što vrijedi i za grupe istomišljenika u misiji cjelodnevnog ratovanja sa zamišljenim protivnikom. Nažalost, vrijedi i za užasne likove s titulama, sve do doktorata, koji su nusprodukt vremena.

Sljedbeništvo će ih već pogurati u stalnoj borbi sa zajedničkim zamišljenim neprijateljima, a njih nikad ne fali i sve ih je više. U dnevnoj rotaciji se izmjenjuju oni koji nam prijete ili podmuklo žele uništiti naša vjerovanja, naše stečevine i naš način življenja. Istom strašću sljedbenici će te dijeliti okolo kao megafon svojih mokrih fantazija, svojih mračnih želja i plemenskih običaja, sve pod motom kako je napad najbolja obrana.

I svaki tvoj stav obraniti kao svoj - sočnim komentarom u kojem su bjesnoća, mržnja i krvožednost isprepleteni sa ovdašnjom strašno sirovom verzijom šovinizma. Komentari su pritom izuzetno igralište za one koji vole uočavati tuđe pravopisne i logičke greške u rečenicama, za one rijetke preostale ljude osjetljive na pogrešno stavljene interpunkcijske oznake i "jebanje s padeži". 

Neka svoga i u gori vuka

I zato, u vremenima u kojima se sve manje čuje dijalog, a sve više opći lavež zapuštenih čopora, ne treba vas čuditi ako dobijete poriv sličan ovom koji ja imam – pa i da se tako često uhvatite u izbjegavanju polemika i kako veoma rano povučete ručnu kočnicu ne želeći ulaziti u rasprave. I sjetite se one o bacanju biserja pred svinje, što je još jedna stara izreka u ovoj kolumni, ali i dalje jako efikasna.

I, da ipak nastavim neku tradiciju koju su primijetili oni vjerni čitatelji, onu da se svako malo očešem o Branimira Štulića, što ne treba čuditi s obzirom na zajedničko odrastanje mene i njega, za koje on i ne zna, ali ja ga se jako dobro sjećam i stalno evociram – jednom davno on reče – Nemam više ni s kim, a ni protiv koga!

I, pravo da vam kažem, sve se nešto bojim da mi i taj naslov iz tamo nekog davnog broja glazbenog magazina ne izađe na nos, baš poput svih onih mudrih narodnih izreka za koje nekad nisam, posve bahato, mislio da će mi ikada nešto značiti.

A koje su se kroz godine pokazale kao ispravni putokazi koje su neki stariji i mudriji uobličili da budu što jednostavnije i lako pamtljive - i postavili ih na vrijeme – baš poput znaka STOP prije provalije ili opasnog raskrižja - da upozore sve one bahate bubatore, sve one koji ne vole učiti i tražiti suštinu u pojavama oko sebe, za sve one koji slijede vođu čopora, ni trenutak sumnjajući kako ih vodi u krivom smjeru, za sve one ignorante koji tvrdoglavo gone po svome i ne mare za upozorenja kako to što čine ne može izaći na dobro.

Za sve one kojima je draže skrivati se u gomili, pa gdje god ih to odvelo, glasno odobravati i ono za što nisu sigurni da jest, ali znaju da ih je to zapalo – i za sve one kojima je draža ona  "neka svoga i u gori vuka", nego probati barem jednom biti hrabar i drukčiji, pa makar postao vuk samotnjak.