Iz šupljeg u raznorazno

Da sad ne provjeravam, ima tome sigurno više od deset godina, kad je prvi put nakon toliko godina u Mostaru na ulice izašla organizirana taxi služba i pokrenula ovaj grad barem malo prema urbanijem načinu življenja.

Uz tradicionalno nepovjerenje Mostaraca u sve novo i napredno, makar su prepoznatljivi narančasto – bijeli Stojadini vozili gradom i prije rata, a i prije toga je bilo taksista i taksiranja, kao i uz tradicionalno mostarsko povjerenje u uspjeh drugoga (Ma, propast će ovo, nema šanse da se ovdje netko vozi taksijem, svak' danas ima auto…), Moj Taxi je krenuo u, mnogima se činilo, eto, nepoznato.

No, broj u međuvremenu stasalih, pa i nekih usput ugašenih ili preuzetih taxi službi, govori kako je pokojni Cicmil slomio led tamo gdje drugi nisu ni vidjeli da se može, a kamoli probali. Dakako, bilo je taksista i u međuvremenu, no nikad neću zaboraviti kako mi je jedan, od Avenije do Rodoča i natrag, tamo negdje dvije i pete, uzeo cijeli teško stečeni honorar od DJ nastupa. Proći kilometar za marku, kako se otprije desetak i više godina nametnuo 1503, to je bila tek mislena imenica. Ostalo znate, kao što većina vas zna i sve ostale brojeve mostarskih taksi službi, jer kad-tad su vam zatrebale, zar ne?

Aju toking tu mi?

Nije ovo reklama, ovo su tek činjenice, koje su pokrenule Mostar. Jes' da je u međuvremenu taksija k'o pljeve, a opet ih je teško dobiti kad grune kiša, jes' da ima taksista koji voze k'o da im je plaća na štopericu, jes' da se i profil vozača izmijenio, pa i prosjek godina im ozbiljno ugazio u PIO/MIO zonu, ali ne mogu zaboraviti koliko je pojavom brendiranih vozila Mostar dobio ono nešto gradsko, nešto što je prestao biti.

Neka raja su mi pritom pričala što im se sve događalo za volanom i koga su i kuda sve vozili. Reći ću samo, De Niro, odnosno Travis Bickle u Taksistu, nije baš to ni fikcija. Upijao sam zgode i nezgode, gledajući kako neki ljudi koje je rat uvjerio da nema tamo i kako je granica gdje već jeste, upoznaju svaki sokak imenovan davnom mahalskom familijom i svaku ulicu s drevnim hrvatskim velikanima, postajući veći Mostarci od najvećih Mostaraca. Ako se javno praviš mahnit da ne znaš gdje je neka ulica u gradu ili kako se zove, pitaj tajno taksista i on će ti reći.

No, bez obzira što je taksiranje novog kova učinilo mobilnima tetke sa ladnim trajnama, umirovljene penzionere, pijane klinke iz provoda, turiste i putnike namjernike, kao i majke s djecom čiji jedini auto u familiji je nekud odveo otac, činjenica je kako i dalje svi ostali u gradu voze svoj auto gdje god da su naumili. I dalje onaj koji nije baš morao nije promijenio naviku. Uzalud priče o isplativosti, ekologiji, kobnom trošenju nezagrijanog dizelaša na kratkim turama ili orlovim pokretima uvježbanom traženju parkinga, naši ljudi i dalje će radije u grad sami za svojim volanom, nego da ih netko, vidi blama, skuži u taksiju!

Urban tjera ovčice

Očekivao sam da će Mo Parking više pritisnuti moždane vijuge ljudi u "Gradu za pješaka", ali ne da se naš svijet tako lako. Lakše im se raspitati gdje se to nekažnjeno može natakariti na zelenu površinu ili gdje parkirati bez plaćanja, nego zovnuti taksi ili, božesačuvaj, krenuti u grad biciklom ili, nedajbože, pješice – ili, gluho bilo, sjesti na autobus! Uostalom, zar ih netko zbilja tjera da tako ne razmišljaju?

Da, možda su neki od vas možda čuli, u gradu postoji poduzeće Mo Bus. I ima one gradske autobuse. I vožnja njime ima itekako ekonomsku računicu. Za putnika, vjerojatno ne i za samo poduzeće. Samo što malo tko računa i malo koga se tjera da uopće na to računa. Tako da, u ovom trenutku, vožnja gradskim autobusom izgleda kao natječaj u izboru za luzera godine, a broj ljudi na nekim linijama jednak je broju zombija u njima. Ili izumrlih ptica dodo.

A, da mi oprostite, u kojem god gradu da sam bio, gradski prijevoz bio je funkcionalan i pun putnika. Samo ovaj grad izgleda kao da mu autobusi služe k'o ona etiketa na majici koja se kida čim izađeš iz butika. Zašto je tomu tako? Pa, eto, čitav splet okolnosti, od lošeg vođenja, lošeg planiranja, loše koordinacije, loše odrađenih preduvjeta i nikakve odgovornosti. Pritom ne govorim samo o poduzeću, nego i o njegovom vlasniku.

Paučina i promaha

Da bi Mostar postao grad kao i svaki drugi, a nismo valjda mi jedini pametni na ovom svijetu, Mostar se treba otresti samog sebe. I uvesti zakone i pravila jednaka za sve. I da se zna da ne može parking biti gdje kome padne na pamet i da se zna da je uvijek luksuz, a ne prijeka potreba ući autom u centar grada. Tek kad Grad zbilja, ali zakonom, a ne nekom proizvoljnom akcijom, dadne do znanja svima da nije najjeftiniji prijevoz onaj vlastitim automobilom, pogotovo ne kad se vozikaš sam, nego da je i lakše i manje stresno ići busom, ako ne već bajkom ili pješice, tek onda će sve imati smisla.

Tek kad pauk, a čujem da je tarantula konačno spremna, samo da MUP još uglanca šoferšajbu, zagospodari gradom, počet će se od njega mnogi skrivati u buseve gradskog prijevoza. A onda ćemo valjda tako brojni početi tražiti češće i mnogobrojnije linije, a i ja ću se rado, pogotovo za kišne dane, provozati busom od točke A do točke B. I tek onda će i biciklističke staze imati puni smisao, a ne biti spisak nikad ostvarenih želja u vremenima zelene tranzicije, koje su kod nas više tariguz i mrtvo slovo na papiru, nego konkretna vodilja u bolju budućnost.

Drugim riječima, ne spoje li se sve točke, ništa neće imati smisla. Ni ove lijepe nove kućice autobuskih stajališta, ni novi atraktivni rasporedi linija na oba lokalna dominirajuća jezika. Mostar će ostati polugrad s poluzavršenim poslom. Taksiji će nas podsjećati kako se može, a autobusi s rijetkim putnikom, da se baš i ne mora.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.