U očekivanju mostarskih gradskih derbija

Mostarski gradski derbi igra se u subotu. Vjerovat ću kako je sasvim slučajno i ničim izazvano prilikom izvlačenja rasporeda utakmica naše lige gradski derbi, u žargonu nekoć nazvan i el primitivo, pao baš na tjedan pred izbore. Vjerovat ću u slučajnosti, iako mi je život često šapnuo na uho da slučajnosti ne postoje.

U nadi da se derbi ničim neće, a nada umire zadnja, umiješati u lokalne izbore, i to na način kao kad staroj majci začini iz kese nekako prolete u juhu, pa se juha nađe krajnje presoljena, nekako i same izbore gledam kroz sportsku prizmu. Pače i poglavito, i UEFA bi me učas mogla suspendirati zbog miješanja sporta i politike.

Sa Veleži vila kliče, đes to poš'o, gradonačelniče?

Naime, dok moje kolege s Bljeska danima stišavaju razne "vizionare", ali i njihove glasače, pojašnjavajući kako Mostarci ne biraju gradonačelnika direktno i kako se zapravo lako može dogoditi magični trik u kojem vaš glas za gradonačelnika, umjesto dojma da ste uradili pravu stvar, postane golemo razočarenje prdežom u prazno, ja nekako idem još dalje u demistifikaciji izbornog procesa u ovoj ludoj uvali.

Izbore u Mostaru vidim tek kao predkvalifikacijski ciklus, nešto kao ono kad prvo ide lokalni turnir, pa pobjednici lokalnih turnira onda razigravaju za prvaka. A u složenim pravilima mnoge procjene tko je tu favorit na kraju se mogu lako rastopiti kao sladoled na suncu. Jer teren je tvrd, pravila labava, a suci odokativni. Raja k'o raja, lako se lože da na osnovu hajpa u krugu bliskih ljudi pomisle – evo ga! I na kraju često odu doma s bljutavim okusom u ustima.

Ide majmun, ide čita, evo nama favorita!

Iako se Mostar katkad diči svojim statusom jedinstvenog i multietničkog grada, pa čak i zašećerimo sve onim kurčevitim preseravanjem da smo, eto, jedini istinski jedinstveni grad u BiH, a istina je da smo to ostali unatoč ( ili usprkos), a ne zahvaljujuć' unutarnjim tendencijama devedesetih, izbori ovaj grad uvijek skinu do gola. Pa goli Mostar pokaže svoje ratne rane i ožiljke u vidu predkvalifikacijskih turnira. Jedan igraju Hrvati, u svoje tri zone. Drugi probosanski Bošnjaci i ostali u svoja tri bloka.

A, dobro, postoji i gradska lista, ali samo kao fol iznimka koja potvrđuje pravilo. A pravilo je ustvari činjenica koja kaže da na ovim izborima u Mostaru nema niti sjene nekog svegradskog urbanog pokušaja građanskog organiziranja, nešto tipa nadogradnje ili nastavka na pokušaj one nezavisne liste Pravo na grad. Što je tužna i tragična spoznaja i par koraka unatrag, ali samo ako ćemo Mostar gledati kroz ružičaste naočale tobož' odlučno jedinog multietničkog grada.

Grad za pješaka, konja i skakača

Sjećate se, ono, kad su Bago, rahmetli Huso, Maja i Amela probali od Mostara napraviti gospodina, a od Mostaraca ono što ponekad pišu, ali ustvari ne čitaju i još manje vjeruju, pa su se razbili o hridi realnosti, koja nije tek razočarenje stvarnim brojem ljudi koji hoće nešto mijenjati, nego i tvrdoćom kamena o kojeg ovdje iluzije udare. Plus, sposobnost izbornog procesa i njegova organizacija ovdje, za koju je i VAR u našoj ligi jedna nevino bezgrešna i naprosto savršena aplikacija.

Stoga, konstatirajući kako u međuvremenu, a prođoše četiri godine, Mostar nije dobio nikakvu dalju nadogradnju na njihov pokušaj i nema te političke snage u gradu koja će punom snagom i posve jednako nastupiti u svih šest izbornih jedinica, plus gradska lista, proglašavam dva lokalna turnira otvorenima! Pa tko koga ovaj put zajebe…

Samo oštro i bezveze…

Naravno, u čitavoj toj navijačkoj atmosferi nudit će vam se ljudi koji će promijeniti grad, otjerati dušmane s one strane i obračunati se s izdajnicima u vlastitim redovima. Oh, kako dosadno, ali, očito, još uvijek pali, iako ovdje nitko ne može promijeniti ništa bez pristanka i dušmana i izdajice, jer tako stoje stvari. Plus, sto puta smo vidjeli da ovdje netko tako lako sutra sjedi sa svojim dušmanom, a izdajica je opet za dva dana najbolji frend.

Tako ovdje, čak i ako ti se učini da si konačni pobjednik, zapravo si to uvjetno. I uglavnom si pobjednik pred svojim, ali ne i pred tuđim vratima. Ako to nešto vrijedi, onda dobro. Ali sama kampanja u kojoj se glasovi namiču bez poziva na suradnju i razumijevanje zapravo je seoska, da ne kažem seljačka kampanja usred grada ( po principu samo do moje ograde, ili po staromostarski – do Hita). I kako pored te činjenice bilo tko može zatvarati oči i tvrditi kako će sutra biti promjena?

Nada je kurva, izvin'te me što psujem…

Postojat će, eto,  nada, a ona umire zadnja (ali ipak umire), da će netko konačno nekoga zaskočiti i da će u velikom finalu, u očekivano gustoj borbi na dvije pobjede na kraju biti 18:17, a ne 17:18, ali ne bih se nimalo čudio kako će se opet, nakon svih odigranih turnira u ovoj turi, nakon svih finti, lažnjaka i pokušaja zabijanja u sudačkoj nadoknadi (pa i nakon nje), na kraju istinitom i po tko zna koji put pokazati ona Gary Linekerova – nogomet je igra u kojoj igra po 11 igrača, a na kraju uvijek pobijede, zna se koji.

Ne znam na koga ste pomislili, ali ja mislim na one koji imaju organizaciju igre, trče svih 90 minuta i dobro su prostudirali prvo sebe, pa tek onda protivnika. Oni koji ništa ne prepuštaju slučaju i koji su dali svima do znanja da ima života i nakon ove utakmice. I da će taj život trebati živjeti. Ima tu i rutine, ali i navike da niti VAR ne može izbaciti ekipu iz takta. A ima nešto i u ljubavi s krovnom organizacijom.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.