*ebo ježa, Krleža!

Tridesetak godina nakon što sam zadnji put bacio pogled na nju kroz stražnje staklo odlazećeg i pretrpanog Stojadina, neki dan, sasvim slučajno, zalutao sam u ulicu svog djetinjstva. To je nekoć bila periferija, a i danas je ako gledamo realno. Blast from the past, rekli bi Ameri i Englezi, a ja sam ostao potpuno zatečen zaglavivši tu nakon toliko vremena, oh majn got, puno toga se u međuvremenu zbilo!

Nije to bio onaj povratak poput Filipa Latinovicza, da me neki detalj baš vrati natrag i izazove bujicu emocija – više je to bio šok, jer sve što  se nekoć u toj ulici meni činilo velikim, sada je maleno! Kao da sam otišao u Lilliput, a ne tu u susjedstvo, sve je izgledalo krajnje stisnuto, preusko, prekratko... oh, pa kako sam ja tu uopće mogao biti onako sretan i slobodan, kako sam tu mogao po čitave dane trčkarati i igrati se? Mora da je neka greška, ulica mog djetinjstva bila je šita i duža od ovoga, kuće su bile manje i sve je bilo još uvijek u simbiozi s prirodom!

Glede i unatoč

Ah, to je ta vražja perspektiva, rekoh sebi u bradu, otišao sam odatle još kao osnovac, falilo mi je još uvijek tridesetak centimetara do današnje visine, ali nije zar zbog toga danas sve tako maleno? Ne baš rijetko, kroz sve ove godine, znao sam u snovima putovati u tu ulicu, vraćali su mi se dani bezbrižne igre na gradskoj periferiji sasvim jasno, čak i detalji poput rasporeda kuća, drveća, kamenja, odbljeska asfalta i boje ograda, ali, uvijek, uvijek i vazda, ulica je bila duga i široka, ono, pukla prava meraja!

Čak  i u sjećanjima znao sam da mi treba dobar zalet da uspješno pljunem s jedne na drugu stranu ulice, da mi treba 68 trčećih koraka od zadnjeg do prvog stuba rasvjete, između kojih se protezao moj maleni svijet djetinjstva, ograničen zbijenim redovima radničkih kuća, od kojih je tek poneka bila završena i pod fasadom. Iz većine kuća su još uvijek izbijale armature, pivske boce stajale zarobljene u betonu, praveći rupe za neku buduću ogradu, na pročeljima u simbiozi bili malter i cigla, a rijetko čiji balkoni nisu bili ništa drugo nego puki nastavak deke, bez ograde i bez finiša. Bilo je to drugo vrijeme, svi smo nekako bili jednaka sirotinja i nisu se kuće završavale učas, nego je to bio proces koji je trajao godinama.

Zaglavljen u bespućima povijesne zbiljnosti

A neki dan zaglavim u toj istoj priči, trideset godina poslije, ulica uska, ne mogu se mimoići dva auta, 68 trčećih koraka čini mi se dovoljnim da pet puta optrčiš gore – dolje. Ulica je u osnovi slijepa, ulaziš u nju, ali kako ne vodi nikuda, na kraju ulice se moraš okrenuti. Bio sam spreman to uraditi baš kao nekad moj stari sa Stojadinom, ili bilo koji drugi susjed sa Fićom, Ladom, Škodom, ma navedi bilo koji automobil  tog doba – svi su se s lakoćom okretali tu u dnu ulice. A ja neki dan, zaglavio! U čitavom šoku, ne samo da mi se ulica učinila premalenom, nego i fizički nisam imao gdje okrenuti automobil!  Nije baš da me je uhvatila panika, ali držim da sam se osjećao puno neugodnije od Krležinog Filipa Latinovicza.

Sjedio sam u automobilu, razmišljajući kako okrenuti auto, gdje ga nosom zabiti ili ga jednostavno vratiti u rikverc. Da, bila je to ona ista ulica, onaj isti asfalt koji sam prepoznao iz sjećanja, ona ista infrastruktura radničkog naselja sa drvenim banderama škrte rasvjete, ali su kuće okolo bile bitno drugačije. Nekadašnje neizgrađene, poluizgrađene ili tek završene jednostavne kuće običnog radničkog svijeta, danas su gorostasi na tri kata, sa fasadama živih boja, PVC otvorima i ogradama od kovanog čelika.

Zajedno smo rasli, Rade, ja i ti...

Nekadašnje jednostavne građevine pretvorile su se u mutirane objekte koji nadvisuju i proždiru prostor oko sebe i onu ulicu mog djetinjstva sada čine smiješno malenom. Ma, općenito taj odnos javnog i privatnog u toj ulici sada je tako groteskan. Ulica se smanjila  k'o pamučna majica oprana na devedeset, a kuće nabubrile, sve u međuvremenu dovedene „do mrginja“, točno da me uhvati klaustrofobija!

Vozeći se natrag u rikverc, još jednom pogledah tu našu tranzicijsku pretvorbu nekadašnjeg radničkog naselja i na povratku rekoh sebi  da nije samo ta ulica, nego čitav ovaj grad nekako proživio zadnjih trideset godina po istom principu – javno se zgužval, sapralo i smanjilo, a privatno proširilo, sve nabubrilo k'o grah kad ga ostaviš da prenoći u vodi.

P.S.

I onda skužih jednu važnu stvar, da za razliku od mojih dana provedenih tu, na ulici mog djetinjstva nema živa roba! Sve izgleda sterilno i bez ljudi. A pogotovo nema dječurlije na ulici. Eh, da, u ona doba, bez obzira na školu i raspored smjena, na asfaltu, s loptom, ili u obližnjem polju čičaka s nekim granama u rukama, uvijek nas je bio barem desetoro, a vikendima prava mala vojska! Čak i u danima najveće žege, kad te ono oko podne sunce bije u potiljak, derali smo koljena na ovom istom asfaltu igrajući se do besvijesti. A danas, slika odlična, ali ton nekako tih...

Tranzicija, Filipe Latinoviczu, tranzicija. I loš okus u ustima. Nakon svega.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.