Ljubo, dovedi Japance!

Ne znam, jednostavno nisam optimističan da ću sutra živjeti u ljepšoj, savjesnijoj, harmoničnijoj okolini. Kud god se okrenem – smeće, otpadak do otpatka, zalijepljeni na asfaltu, zaglavljeni u krošnjama, uvaljeni u travu. U gradu s pet komunalnih javnih poduzeća vlada opća kakofonija nadležnosti – a rezultat je još jedno ljeto u prljavom gradu, priča o međusobnim dugovanjima (a svima isti poslodavac!) i svakom pod nos metnuti prljavi kontejneri u kojima trune bivša nada, nakrcana preko svake mjere.

Građani opasnih navika

U tom i takvom gradu ljudi su fuj. Riječ opušteno shvaćaju kao poziv za nebrigu, nit' se koga boje, nit' se od koga skrivaju. Komunalni redari nisu ni mrtvo slovo na papiiru, nema ih ni u najavi, a policija sve da sei bavi komunalnim kriminalom opet je nema na cesti. Ne bave se ni primarnim, pa ni sekundarnim, a kako očekivati da se onda bave ovim tercijarnim? Zbilja, boji li se netko nekog organa u ovom gradu?

Prolazim tako neki dan, a tako mi je svaki put, jednostavnim putem od kuće do posla, i ne bi mi mrsko malo kužiti ljude u prolazu. Jedan, eto,  slatko puši zadnji trag cigarete, opustio stomačinu, nešto duma u glavi, ali vidiš mu onu facu kakvu imaju samo uživatelji u slatkom poroku. Poteže dim, sav se usukao radeći taj potez, kao da se bori za zadnji cug kisika negdje na 70 metara dubine, vuče dim k'o da mu je zadnji, pa ga potom provrti kroz nos, ždrijelo, pluća, a onda ga vrati nazad i puhnu prema vani. Sve nam je kao s tim dimom, iskoristiš i odbaciš! Moje je dok valja, kad ne valja – eto ga svima!

Čik, čik, čik pogodi!

I kao što to i obično biva, slatki porok i najdraži dim najednom dolaze do kraja i ljudina mijenja facu i sasvim neopterećen mogućom mojom reakcijom radi onaj famozni pokret u kojem čik završava između kažiprsta na palcu i paf! Čik odlijeće, rotirajući se pritom, daleko od maloprijašnjeg vlasnika i uživatelja. Pada tamo onkraj pločnika, među roj drugih čikova, od kojih je dobar dio njegovih. Pokupit će netko, valjda, a i ako neće, boli me neka stvar!

Ima ih mnogo, i čikova i vlasnika im. Dok vlasnik ostaje u autu, čik leti kroz prozor, ponekad i čitava pepeljara čikova leti van (naravno, pepeljara se uredno vraća, a čikove će valjda netko drugi pokupiti). Čikovi u ovom gradu bacaju se olako, bez straha, bez grižnje savjesti, bez zrnca stida. Kako čikovi, tako i sve ostalo.

Džaba ste nam crtali!

Baš kao i s čikovima, stvar je identična sa žvakama. Slatki porok, za koji još uvijek nisam siguran čupa li plombe, ali definitivno čupa osjećaj stida. Preživa krava, preživa junac, vrti se slatka žvaka po obje vilice dok lapću usta sve u šesnaest. Cijede se slatki sokovi niz grlo, kažu doktori da ima tu svakakvih kemikalija, ali nitko se baš i ne brine. Ma, dobra je žvakaća,  rješava nagomilani stres, a usput ti manje dismr iz stau, to osjetiš najviše na ovima što uživaju jaki pepermint da bi prikrili rupe na šesticama i gnojne osmice.

No, u ovom gradu svaka će žvaka završiti na pločniku. Uzalud se savjestan netko (bit će neki tamo Švicarac ili Šved) davno prisjetio da na ambalažu žvakaćih guma stavi onaj crtež koji i glupima lako objašnjava da se žvaka nakon upotrebe jednostavno ima umotati u papir u kojem je došla, ili u neki drugi prigodan komad papira, pa onda ubaciti u korpu za otpatke. Misija je da se čuva priroda jer je žvaka vještački proizvod koji nema što tražiti u prirodi.

Naša sramota pod nogama

I dok cijeli svijet to odavno čita i kuži, naši ne jebu ni pet posto. Ja da ti je motam? Pfuj! Čuje se često onaj karakteristični zvuk izbačaja žvake iz žvaljavih usta, a najljepše je kad netom izbačena žvaka padne na vreli mostarski asfalt, pa putnik namjernik naleti tenom ili cipelom na nju, isput pokupi i kakav kamičak – i veselo! Ispljunut će žvaku jednako i muško i žensko, i bogat i manje bogat – i manekenka u usponu i student u usponu. I narodnjak i roker. I Hrvat i Bošnjak. A ni drugima nije mane.

Neki dan tako prolazim pored jednog poznatog brzogriza, pločnik pred njim sređen nema tri godine. One ciglice stavljene baš u liver, divota jedna! Učinilo mi se na moment, gledajući na taj isti pločnik, kako su ptice s grana iznad posebno raspoložene ove godine, pa seru više nego inače, ali malo boljim promatranjem skužih da su to zapravo zalijepljene žvakaće gume!

Bura nije na proračunu!

Čovječe! More odbačenih žvakaćih guma, koje su mušterije, kako u sitan, tako i u krupan sat, jednostavno ispljunule iz ustiju, prije nego li će halapljivo krenuti u obračun sa toplim sendvičem, picetom ili girosom, oliti donerom.  

Usput, čik pogodite gdje završavaju one salvete i ambalaža koja štiti gladna čovjeka da ne uprlja ruke dok ždere? Naravno, završi neđe. Možda u Jasenici, a možda i u Rodoču, zavisi dokle bura odnese, a ako nije baš izbirljiva u pogledu strane, završit će negdje na Bišću, u famoznoj Dolini Sunca. Samo što dalje od vlasnika i što dalje od kante.

Atomski s centra

Eh, neki će reći kako nema dovoljno kanti za smeće. Neće me uvjeriti da bi bilo drukčije, jer živim u gradu koji kante za smeće smatra neprijateljem i s njima se obračunava na najrigidnije načine, baš kao ružan svijet koji razbija ogledala da bi prešutio svoju ružnoću.  

Sve ono što govore da bi uradili „omiljenom“ političaru, ono kad ih uhvati huja zbog vazda istih problema, zbog sve tanjeg novčanika i bijednog iščekivanja milostinje, ovdašnji, očito, naprave kantama i kontejnerima. Jer, lakše je. A i strah od kanti u nas nije vezan uz strah da kanta može uzvratiti udarac, nego eventualno uz fobiju da će ti se nešto dogoditi ako ubaciš kesu tamo gdje treba.

Promašena meta. Promašen grad. A i ljudi su ionako teži podbačaj.