Đe si pošla, Crvenkapice?

Imao sam svakakvih situacija u životu. Između ostalog, par puta sam, u dalekoj mladosti, ne pitajte kako i otkud, bio na vratima noćnih klubova u koje su puštali samo po pozivnici. A ja sam, bez pozivnice u rukama, naoružan samo ušteđevinom i dobrom voljom, naravno, k'o fol poznavao nekoga unutra. Ili bih čekao malo izmaknut sa strane da me poznat netko provede pored redara. I svaki put sam izvisio. Stajao bih dugo sa strane, čekajući da se dogodi nešto, da me prepoznaju, da mi se smiluju, da vide koliko sam lijep i simpatičan, naprosto potreban tom objektu iznutra.

Čekao bih da se meni i mojima netko smiluje, da nam kažu, otprilike, kako su svi koji su trebali biti unutra već došli i kako nekim čudom još ima mjesta. Čekao sam i mrzio svakog šupka koji bi, čak i sa zakašnjelim dolaskom, projurio pored mene, pod rukom vodeći jednu od onih djevojaka koje u noći čudesno svijetle. Bio sam iz moje perspektive i bolji i zaslužniji od svakog tog lika. Ali nas je ipak djelila ogromna razlika. Ja nisam imao pozivnicu.

A onda bi se vrata za tu noć zamandalila i jedino što bi mi preostalo bilo je da okrenem na drugu stranu. Ponižen, poražen, očajan, uzaludan, na kraju krajeva, ljut, proklinjao sam sudbu kletu dolje niz cestu. Prilično sam teško prihvaćao činjenicu kako nisam bio za unutra, barem ne tada.

Takav osjećaj vjerojatno prolazi kroz mnogog građanina ove zemlje, sad nakon što postoji dokument u kojem se na vratima Europske unije pojavljuju Ukrajina i, gle sad ovo, Moldavija. Načitao sam se svakakvih komentara jučer, od onih koji u afektu pozivaju na hitno okretanje Rusiji i Kini, koji će nas, dakako, jedva dočekati i potpuno razumjeti, do pogrdnih poruka samoj Europskoj komisiji, kolonizatorima sa Zapada, koji nas sve ove godine razvlače i zavlače, a da nikada nisu imali ozbiljnu namjeru primiti našu zemlju u EU.

Razloga zašto smo grubo zaboravljeni i zašto su se vrata za nas zamandalila, po komentatorima je mnogo, čitava lepeza, od geostrateških do onih da ova zemlja ima previše muslimana. Uglavnom, znate i sami. Rijetki, ali baš rijetki su oni koji bi između svih tih komentatora upitali – a dobro, ljudi, ima li tu i naše krivnje? Što smo to mi konretno uradili da nas puste unutra? Točno isto bih se, nakon što bi se glava malo ohladila, pitao hodajući uz put, u suprotnom pravcu od vrata noćnog kluba. Što sam to ja konkretno uradio da me puste unutra? Jebote, nisam čak probao ni falsificirati pozivnicu!

Bosna i Hercegovina, ili barem jedan veći dio nje, nadao se kako ćemo, eto, iskoristiti moment. Da će nas na mala vrata uvući u EU, sad kad je jasno da se geostrateška situacija nakon invazije na Ukrajinu mijenja. Dočekali smo, da citiram gradonačelnika Mostara, šušur. I to onaj u kojem je gužva pred noćnim klubom i ti vidiš priliku da u čitavom tom metežu netko od onih čuvara kaže – ulazi! Da te ubace. Da te zgrabe tik prije nailaska tornada i kažu – bježi ovamo! Ti si naš!

Kao što vidimo iz priloženog, nije nam uspjelo. Ukrajina – i, gle čuda, Moldavija, postaju kandidati. Barem tako se javno govori. A Bosna i Hercegovina u trideset godina nije uspjela ni to, postati kanddat za članstvo. I sve što imamo reći je da nas, očito, u Briselu ne vole. Da im smrdimo. Da smo, očito, niža vrsta, koju oni nikada nisu niti htjeli, da su nam pričali bajke za malu djecu i slično. Ja sam se s tim šalio, ali solidan broj ljudi je uputio ozbiljne zamjerke Rusima što nas nekako nisu napali i tako pogurali u EU. Što našoj shizofreniji daje poseban pečat.

Europska unija, istina, Bosnu i Hercegovinu najvjerojatnije smatra kamenom u cipeli. Mi smo im, engleskim riječnikom, the pain in the ass. Ali, Bosna i Hercegovina je odmuđena, pacifizirana, kontrolirana zemlja. Namjerno neću reći država, jer država ima svoje suverene odluke, a naša zemlja ih nema. Vrhovnu moć ima Ured Visokog predstavnika. Europske Unije. To nam mnogo toga govori.

Kao što nam mnogo toga govori i činjenica da su nam i zastavu i valutu i registracijske pločice, i javne zgrade i institucije, i zakone i propise, odredili ljudi iz EU. Naša konvertibilna marka bila bi ruganje da nije fiksirana za euro. Bila bi, vjerojatno, nekakav bon bez pokrića. Kako već i izgleda. Svi naši dogovori nisu naši, nego su odrađeni pod paskom EU. I ono malo što je ostavljeno nama, što je nekakav uvjet za EU, mi nismo učinili. Ali, there's no big harm. Mi smo, da se ne lažemo, skoro EUtaniziran pitom pas avlijaner pred vratima, koji nit' laje, nit' ujeda, a nit je za uvest' u kuću.

Mi smo pod kontrolom. I kao takvi smo im OK. Mi na izborima ovdje biramo, nažalost, potrošače javnog novca, a ne ljude koji mogu donijeti strateške odluke. Sve velike i strateške odluke o Bosni i Hercegovini i za Bosnu i Hercegovinu donosi Europska unija. Sa saveznicima. Naše lokalne Hadži Loje, Andrijice Šimići i Hajduk Koste samo su zabava za sirotinju. Koju sirotinja skupo plaća. Uostalom, što su ovi ovdašnji lideri uopće učinili zadnjih par mjeseci da izlobiraju ulazak naše zemlje u EU? Ništa! Za nas su lobirali Slovenci, Mađari, čak i predsjednik Hrvatske, toliko omiljen u dijelu javnosti ovdje! Jesu li naši ovdašnji išli po raznim zemljama i apelirali? Jok! Uostalom, koji bi nam bili argumenti?

Ne, naš najveći domet je što smo mi, eto, Bosna i Hercegovina. Mi smo jadni i primite nas. Mogu nas, eto, već sutra, poklopiti Rusi. Eto nam argumenta. Očito, nemajući ništa konkretnije, kako očito nema koga da nas na taj način uvede, ostaje nam samo onaj stari osjećaj poniženosti, ljutnje i očaja. Opet nas zajeb'o sudija! Ali mi ne bi bili mi kada i u ovakvim situacijama ne bi podcjenjivali druge, misleći da su lošiji i nezaslužniji od nas. Umjesto da prvo pogledamo i analiziramo sebe. Kao što ćemo mi biti mi i nakon svega – i dalje ne činiti ništa i čekati da se jednog lijepo dana na vratima pojavi nekakav, recimo, Walter, i reći – 'ajde, ulazite!

I samo da se vratim na početak kolumne. Nakon početnih neuspjeha sa ulaskom u odabrana mjesta gdje se tražila pozivnica, svojevremeno sam, samo da znate, malo poradio na sebi. Analizirao sam stvari, vidio gdje griješim. Uporno sam se popravljao iz dana u dan, postajao kompletnija osoba, vrijednija osoba, pobijedio lijenost, zavist i oholost. Gradio sam takav lakše i poznanstva i prijateljstva. Postao sam, usput, rado viđen. I gle čuda, počeo sam sve češće i češće dobivati pozivnice. I ne sjećam se da sam otad ikad ostao s pogrešne strane vrata.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.