Svi naši kanaderi i druge bajke

Odmah ostavite svaku nadu. Kakvi, ba, kanaderi? Kome? Gdje? Kako? Nitko nam neće pokloniti par komada, s onim brižnim izrazom majke na licu, da bi djeca konačno mogla ugasiti požare koji proždiru prijeko potrebno zelenilo, jer nisu kanaderi cjepiva kratkog roka trajanja, pa da nam istovare nekoliko paleta, uslikaju se s našim šošonima – i razgule.  

Nećemo nabaviti kanadere jer nema šanse da nam je to prioritet. Ovdje su prioriteti u državnim institucijama što će se doručkovati, gdje će se ručati, koliki su paušali i koliko će oni nama stolica ostaviti u svom, a koliko mi njima u našem minsitarstvu. Kao što znate od ranije, a samo se svi često pravimo kako ne vidimo takve stvari, sve što je od općeg značaja u ovoj državi, sve što se tiče svih nas, sve što bi trebalo biti zajedničko, uglavnom je stiglo iz donacije, a ne od naših novaca. Nama je sve zajedničko jako skupo i neisplativo. Mi našim parama samo poluprivatne akcije i poslove rješavamo.

I nikoga nije stid zbog toga. Čak niti ovdašnje najveće patriote nije uopće sramota primiti donaciju, nije ih stid ujutro pričati o obrani države, o brigama za svaki njezin pedalj, za narod koji živi od Une do Drine i Neretve na jugu, a onda k'o zadnji papak, u podne stati u red i ispružiti ruku za sadaku. Priznati da ti je država kurac od ovce. Ne peče ih nimalo ni činjenica da se mnogo toga iz naših proračuna može nabaviti i bez sramotnih donacija 26 godina nakon rata, ali da proračun ovdje ipak služi za nešto drugo.

Naroda, to znamo odavno, nije ni stid, a nije ni sramota, što ga takvi predvode. Ovdašnji narod će sve zaboraviti i na sve zažmiriti, samo ako se nekako pojavi šansa da ga se prikači na onaj proračun, oliti budžet. I pritom moralnih dilema uopće neće biti – kanader za sve ili novi auto samo za mene? Kakvo je to pitanje, pobogu braćo? Jednako odgovara i onaj koji već desetljećima iskusno preskače k'o Tarzan s „odgovorne funkcije“ na „odgovornu funkciju“, kao i onaj koji je nakon dvadeset godina čekanja konačno uguzio sebe ili nekoga iz familije? Tko nekako uzjaše, njemu dim ne smeta.

Gori nam endemska munika iznad Jablanice? Koga boli ku*ac za muniku? Gore Vituša i Bučići, Mostar se guši u smradu? Hajde, bogareti, nije prvi put! Gori nam Hutovo? Na mom putov'o! I tako dalje. Najveći domet lokalnog političara je da na twitteru objavi post u kojem poziva sve nadležne da reagiraju. Hešteg treba.

Bosna i Hercegovina neće nabaviti kanadere. To neka vam je jasno. Osim ako nam ih netko iznebuha ne donira. Kao što nam je doniralo i oružane snage, kao što nam doniraju domove zdravlja i kao što nam doniraju policiju i graničnu policiju i još mnogo vajnih institucija vajnih imena. Svaka usporedba s Afganistanom može biti aktualna, pa čak i ona o ambicijama vlasti da ne ide dalje od nepotizma, korupcije i stranačkog botovanja. S tim da naši ljudi ipak ne bježe još uvijek skriveni u smrtnom zagrljaju stajnog trapa aviona, nego samo elegantno preko noći iščeznu preko Doljana, Kamenskog, Vinjana ili Gradiške.

Bosna i Hercegovina neće nabaviti kanadere, niti će prstom mrdnuti zbog sve naglašenije potrebe za gasilačkom opremom. Neće, jer naši političari uživaju u blokadama, a blokade su samo ljepši izraz za nerad i neodgovornost. Neće se osnovati radna grupa koja će barem skupiti kataloge za ponudu air traktora na svjetskom tržištu. Neće se pod etiketom hitno, razmotriti stanje i razraditi poboljšanje statusa vatrogasaca i njihove opreme, na svim razinama u ovoj zemlji. I dalje će vatrogasac nositi na leđima ranac koji pljucne vodu par metara od njega, crkavati na ćelopeku i riskirati život za nezahvalne, ali će svejedno čvrsto držati i takav posao kao da nema drugog. Između ipak sigurne otplate kredita i potpunog poniženja uvijek će izabrati ovo prvo.

U modi je najavljivati sve veće temperature i skori kaos po pitanju klime, samim tim požari su nešto izvjesno, nešto što zahtjeva planski pristup i stručne odluke, ali kod nas nitko neće formirati niti interresornu ili bilo kakvu zajedničku komisiju. Čak ni to.

Proći će ljeto i zaboravit će se. Opet će se vratiti stare, dobre teme, ukidat će se eReS, o'cjepit će se Mile s tisuću momaka, tražit će se tragovi nevidljivog Trećeg, te praviti normalna država od strane onoga koji godinama čini sve da dogovor kuću ne gradi.

Ljeto će jednom proći. I dalje će nam iz zraka kiša gasiti požare. Valjda smo zaslužili božju milost, govorit' će jadni, napaćeni i vazda prevareni narodi, koji će vidjeti istinu tek kad im vatra stigne do kućnog praga, a ta istina je da te cijelo vrijeme vode ili zli, ili glupi ili šarlatani, prodavači magle u koju i ti vjeruješ, jer toliko si u magli i u mutnom da za vedro i ne znaš.

Ostat će spaljeni smrdljivi tragovi na mjestu vatre. A naš cirkus nastavit će po svome. Do idućeg ljeta i nove ture vapaja za air traktorima i kanaderima. Dok vatra proždire granice na kojima parazitira svita, kletva će preći preko usana. Psovka će obuhvatiti sve. Ali što je kletva, kratkotrajna i zaboravljiva, što je psovka, tako obična i svakodnevna, prema čvrstom otisku olovke na glasačkom listiću?

Ništa. Apsolutno ništa. Beznačajnija čak i od goruće munike iznad Donje Jablanice.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.