Navij na najjače!

O navijačima sam već ranije pisao i uopće se ne želim time baviti na dnevnopolitičkoj bazi, kao veliki broj mojih kolega. Kome nije mrsko čitati, ne tako davno napisao sam kolumnu u kojoj sam se osvrnuo na navijačke murale, koji jasnije (čak i ljepše, ako hoćete) od bilo čega, pokazuju karakter Mostara kao dualnog grada.

Samo pratiš boje na zidovima škola, trafostanica, nadvožnjaka i podvožnjaka, stambenih zgrada, čak i ograda mostova – i točno znaš u kojem si dijelu grada. Ne treba ti Google maps. Sigurniji su to putokazi i znaci upozorenja od onih službenih, koji mogu biti išarani i iskrivljeni, ali navijački nipošto!

I ne samo to, napisao sam tada kako upravo ti murali pokazuju i karakter grada u kojem navijači imaju posebnu specifičnu težinu. Ne nužno svi navijači, nego istaknuti pojedinci, povezani u grupe onih koji, i nakon što liga stane, a lopta ode na odmor, i dalje ostaju ono što im je u međuvremenu postala najvažnija životna definicija – biti članovima navijačke grupe.

Ma koliko to izgledalo nelogično – takvim navijačima ne treba nogomet da se njihovo organiziranje nastavi i da oni svoje aktivnosti upražnjavaju i dalje, čak i jačim intenzitetom, ono što se kaže 24 sata dnevno. U Mostaru im, konkretno, treba grad kakav jest, gdje su navijačke grupe u međuvremenu dobile karakter koji nema nužno vezu s nogometom samim, nego je u pitanju veza puno jača od toga, a uključuje identitete i simbole kojima je nogomet tek jedan od katalizatora.

Ta supkulturna pojava mnoge, vidim, čudi, ali ja bih vas upitao – otkud čuđenje? Upravo gore spomenuti murali, koje u miru i dostojanstveno družba koja dođe naoružana laptopom, projektorom, bojama i dobrom voljom, oslikava, bez da im itko kaže – nemojte tu, momci – a tek gluho bilo da ih policija uhvati u raboti – pokazuju da je čuđenje određenih samo dokaz njihovog vlastitog licemjerja.

Čak što više, pozivati da se netko (vlast, policija, država) obračuna s "onom nanomo" navijačkom skupinom, a u isto vrijeme oduševljeno pljeskati vlastitoj varijanti iste i nemati problem s tim da ti u postavkama stoji da je tvoja navijačka grupa bolja i ljepša od njihove, to je također jedan od mostarskih specijaliteta.

Kako mogu objasniti nekome da ne možeš biti blagonaklon prema svojoj, a očekivati da netko iskorijeni onu tamo njihovu navijačku grupu, i to u gradu u kojem po sredini stoji nevidljivo ogledalo, koje, doduše, nekima služi da se ogledaju i odlučno ustvrde – ne, nismo mi isti! Ali, još jednom ću upitati – jeste li baš sigurni da nismo?

Jednako kao što prilika čini lopova, tako se samo čeka zgodna prilika da se pokaže ona krležijanska o kotaču koji prelazi preko balege. A u međuvremenu nam treba zakon isti za sve, koji će sankcionirati i navijačke grupe jednako kao i nas ostale uhvaćene u kršenju zakona.

U normalnijim gradovima i zemljama navijačke tuče i prepucavanja nećete niti primijetiti, iako je najveća laž koju ste popušili ona da je tamo netko iskorijenio navijački huliganizam. Možda ga je uspio protjerati sa stadiona, ali taj way of life itekako živi. Naravno, i u Britaniji.

Život profesionalnih navijača, čak i kod nas, sličan je u nekim crtama onom mafijaškom, oni imaju svoje rute, svoje dogovore, svoje tuče, prepoznaju se i u javnom prometu i u mallovima i na ulici, ali to je stvar između njih. Civili uglavnom u tim njihovim ratovima ne sudjeluju i ne stradaju. Čak malo toga završi u vijestima ili crnim kronikama, tek kad ono baš, ali baš prekardaši i brojnošću i epilogom.

Zašto je to tako? Zato što tamo napolju postoje nacionalni konsenzusi da se tome ne daje tolika pozornost, jednako kao što nikada kamere ne snimaju ulaske golih navijača na teren ili bilo kakve druge ekshibicioniste, jer se došlo do zaključka da se zapravo davanjem prevelike pozornosti samo hrani ego onih koji žele biti cilj pozornosti. Jednom kada dođeš na "ignore", ne na zabranu, jer velika je razlika, ti ćeš sam izaći iz igre. Drugim riječima, tamo, daleko od kamera, država polako, ali sigurno radi svoj posao. Policija također.

A kod nas? Mi smo još uvijek u embrionalnom stadiju razvoja svijesti po tom pitanju i nama po potrebi navijači dođu kao odlična podloga za dnevnu politiku. I to po svim stavkama. Obezvrijedili smo i sustav i aparat, pa je očekivati bilo kakvu snažnu reakciju koja ima za cilj smisleno djelovati zapravo smiješno. A, na kraju krajeva, je li uopće moguća ikakva reakcija bez potpore svih?

Iskreno, pođite od sebe. Koliko puta ste vidjeli navijački mural, grafit, naljepnice i pipsom ispisane poruke navijača preko znakova i tabli? I? Jeste li reagirali? Niste! Ajd' sad ćao! Razligu!

Idemo dalje...

Činite li sve da vlastite podjele u vlastitoj glavi posložite drugačije? Ili smo prešutno stali iza istih navijačkih principa za koje optužujemo one druge i, što je najgore, ne da smo spremni ignorirati one koji žele pozornost, nego im dajemo značaj veći od života uspoređujući njihove pohode učas s ratom, otporom i borbom za slobodu. Dajemo im ideološki i nacionalni karakter. I uživamo u tome.

I onda, kao i u svemu, optužimo politiku i političare i izvučemo sve moguće teorije po kojima su svi krivi, samo mi, jadni, napaćeni, obični građani nismo. Nije li tako po pitanju svega?

I zato vas molim, kad drugi put kad krenete soliti pamet okolo nakon nekog navijačkog incidenta, prvo se, za svaki slučaj, zapitajte što je tu uzrok, a što je posljedica. I idite težim putem do odgovora. Mogli bi se strašno iznenaditi susretnete li se na tom putu baš s ogledalom.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.