Kako sam spustio roletnu

Neki dan konačno odlučih raščistiti jednu ladicu i kako to obično biva pronađoh svega i svačega. Nataložilo se kroz godine puno toga, a najviše se nataložilo osjećaja kako je sve tako brzo prošlo. Čitav jedan život utrpan je u ladicu koja se gotovo odvalila pod težinom.

Trzalice za gitaru, vojna knjižica, iskaznica dobrovoljnog darivatelja krvi, stara kaseta TDK 90 koju više nemam gdje odvrtjeti, makazice koje tražim godinama, selotejp koji više ne valja ničemu – i gomila nekakvih papira, računa i zapisa koji mi danas izgledaju totalno nerazumljivo. Gle, ovo, račun iz 2002., deset deka šunke, deset deka sira i jogurt, čitava štruca, praline i kutija Waltera – sedam maraka i devedeset!

Među svim tim papirima gurnutima u ladicu samo da trenutno ne smetaju, a valjat' će kasnije, i ne znajući da sam je tu ugurao, pronašao sam posljednju sliku svog razreda iz osnovne. Eh, čovječe! Zastanem ozbiljno, pogledam sliku detaljno, gledam patike, majice, frizure. Čovječe! Sjetim se svakog imena, nisam još toliko omatorio, prezimena također klize kao voda niz grlo nakon težeg rada.

Osunčana dječja lica poslagana ispred Desete u blagom kreativnom neredu, na licima možeš očitati nekakav skoro nevjerojatan optimizam, malo ti fali da kažeš kako toga danas više nema. Ni kako sunce tako više ne grije. Oh, nostalgije, stara kurvo...zastao sam nekoliko minuta nad tom slikom, vratilo me u doba vječno vedrih i bezbrižnih dana. Trideset godina, čovječe! Trideset godina prošlo! I još jedna...

No, ono što me je užasnulo je činjenica kako vedra mostarska lica sa slike uglavnom više nisu tu. Pokatkad netko od njih dođe ovamo, ali odavno su im adrese napolju. Brojao sam, za neke nisam siguran, ali od nas četrdeset i troje iz razreda, od nas četrdeset i troje s te fotografije, u Mostaru nas je ostalo točno za pet prstiju jedne ruke! Svaki grad bi zaplakao za tolikim izgubljenim čedima, ovaj se ni osvrnuo nije! Naprotiv, on nastavlja kao da je to ništa.

I onda gledam opet u ta ozarena lica, točno s njih očitavaš slatku nervozu, samo da ta budućnost čim prije dođe, pa da i mi, u svijetu velikih, zauzmemo svoje mjesto, da se ugradimo u društvo, pa budemo inženjeri, ekonomisti, pravnici, zubari, liječnici, znalci...bili smo solidan razred, što jes', jes'...moglo je od nas ispasti mnogo toga. Ali budućnost nam se grubo nacerila u facu.

Zapravo, ispalo je od nas nešto. Negdje tamo, daleko odavde, nekom drugom je naša budućnost otišla u naručje. Nekad svi na slici, zagledani u istu točku, sad smo rasuti po svijetu i svi pomalo različiti. Nekome drugom inženjeri, ekonomisti, zubari, liječnici, ljudi drugačijih biografija, želja i stavova. Drukčijeg sjećanja na zbogom grade...

Mostar je većini sa slike samo fusnota iz prošlosti. Grad u kojeg neki dođu tek turistički, sve manje još tu imaju nekoga, a neki ga preskaču koliko god mogu. I pitam se, gledajući onu sliku, gledajući sve te dječje glave sa svojih petnaest godina, što točno misliš kada kažeš Mostar i što točno misliš kada kažeš Mostarci? I gdje je kraj? Ima li kraja odlascima, ili sve ovdje teče k'o Radobolja nakon velikih kiša, divlje i razuzdano? I stalno iznova...

Čovječe, četrdeset i troje, a tu nas je jedva petoro! Sve ove godine odlazili smo, neki naglo, još sanjivi od tankog sna, naglo probuđeni iz toplog kreveta, poslani u neizvjesnost, ali što dalje od straha, a neki sporo, curili su kao i njihova nada da je to ono što su mislili kad su ozarenog lica gledali u oko kamere i postali dio slike koja je danas ništa nego jedna velika iluzija.

Gledam sliku i prisjećam se gdje je koji od nas stanovao, vrte se neke druge slike, jedna za drugom, trip down the memory lane piči sve u šesnaest. Onda kontam kada je tko otišao. Otkad ga nisam vidio. Zbog svog zdravlja prekinuo sam proces, odložio sliku i nastavio čistiti ladicu. Na dnu je bilo mnogo trunja, sitnog smeća, najteže za pokupiti, moraš izvući ladicu, pa je okrenuti naopako da sve to ispadne u kesu.

Želim isprva sačuvati što više toga, ne volim kad se baca. Doduše, uvijek se pokaže da sam u krivu što glumim hrčka, stvari koje vratim obično niti ne pogledam do nekog narednog čišćenja. A onda počnem praviti selekciju. Ovo u kesu, ovo ostavljam. Ovo, u kesu, ovo ostavljam. Ovo u kesu...a onda prekidam proces, razmišljam o svim tim odlascima. Oni traju li traju. Mi zapravo stalno curimo i odlazimo. Ruku bih dao da je moj razred ogledan primjer i da takvih ima još mnogo. I previše.

I pitam se, što smo učinili od svega, hoće li se ijedno dječje lice sa slike vratiti barem starost provesti u ovom gradu? Onda razmišljam, zašto bi se vratilo? Kome? Čemu? Zašto? A onda počnem i sebe pitati previše toga. Tu se potpuno sjebem, odustanem, vratim sve u ladicu, i trzalicu i TDK 90 kasetu, čak i ono trunje, zatvorim i kažem sam sebi kako će idući put sve otići s komplet komodom. Bez vađenja.

I osjetim se kao Mirko S. Koyotowski, kad ga je onomad Ptica Trkačica navukla na prugu, a on, vidjevši kako nailazi neizbježan vlak, samo povukao roletnu prema dolje. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.