Balada o slijepom crijevu

Ima tome šesnaest godina, zabolilo me taman poslije Nove godine. Kako već biva u tim prilikama, od Hitne do raznoraznih doktora kod kojih su me ovi s Hitne poslali, uvijek je bilo jedan te isti zaključak, na prvu loptu – Ma, to si ti samo prepio! Ili si nešto gadno pojeo. Valjda im s Nove dođu uglavnom takvi slučajevi, pa je stvar navike, refleks.

Uglavnom, mene je jako bolio stomak, prodorno i silno, tako da sam se presavijao u struku. I kako sam vazda poštovao hijerahiju i struku, posebno medicinsku, ja sam tada odlučio ne vjerovati sebi i davnoškolskom obrazovanju koje me je, još u doba mračnog i hladnog socijalizma, naučilo da je ta moja bol karakteristična za upalu slijepog crijeva.

Nemojte mi reći da vas nisam ničemu naučio u životu, bol kod napada slijepog crijeva kreće skoro u sredini stomaka, kojih desetak centimetara iznad pupka, imate osjećaj kao da vam je netko stisnutu šaku gurnuo u utrobu i zapalio. Zatim se, nakon nekog vremena bol spušta prema donjoj lijevoj strani, da bi se konačno stacionirala u području kontra toga, tamo gdje u svakog čovjeka leži šćućurena tempirana bomba, u narodu najpoznatija kao slijepo crijevo, po hrvatski crvuljak, a na engleskom appendix (zanimljivo, u knjigama na engleskom jeziku appendix je dodatak na kraju knjige, što jasno govori što britanska pamet misli o crvuljku).

Da ne duljim, vodalo me od nemila do nedraga, čak i neki vrli mostarski doktori postavljali su međusobno različite dijagnoze, sve redom pogrešne, makar sam ja i dalje bio uvjeren kako je riječ o običnom slijepom crijevu i napadu istog, ali svi su odmahivali kada bih to pokušao spomenuti, jer tko sam ja da proturječim struci? Obišao sam ih sve, rješenja nisam našao. I dalje je boljelo, pio sam uzalud nekakve lijekove, ništa nije pomagalo.

Jedan mi rekao kako lažem i kako mora da sam prepio, ništa ne ukazuje na slijepo crijevo, drugi s vrata rekao da imam Crohnovu bolest, valjda je tada to bila nova i moderna stvar na koju se furao, a većina me je, kad bih se pojavio pred njima, poput kakvog automehaničara, upitala – a kod koga si ovo bio prije mene? Uslijedila bi bujica komentara na kolege, svi su prethodne smatrali lošim doktorima i mesarima, a ja bih gledao zbunjeno i u svom bolu samo molio da patnja prestane.

Uglavnom, prolazili dani, rasla temperatura, naočigled svojih ukućana kopnio sam i valjao se od bolova, na kraju je živa na termometru pokazala čak i 41! Nitko mi nije znao pomoći, nizale se dijagnoze i preporuke, s kirurgije me vratilo je nisam njihov slučaj, izvozalo me onako napaćenog k'o malog majmuna.

I na kraju se, kao i mnogo puta u ovom gradu, ukazao dr. Ružić, koji se upravo vratio s odmora i kad su me odveli njemu, kao zadnjoj nadi u pravu dijagnozu, gotovo s vrata rekao – slijepo crijevo! Nije mu bilo potrebno gotovo ništa da prepozna o čemu se radi. Dijete drago, pa ovo nije moguće, samo je kratko izustio i dao konkretne naputke kako ću spasiti živu glavu. I spasio!

Da, dr. Ružić i ja smo bili u pravu, samo što sam ja šutio i trpio, ne želeći se svojim pučkim znanjem petljati u posao drugih. Jednostavno sam čekao da struka uradi svoj posao, a čekajući struku sam mogao umalo biti blago upokojen i mahati vam sa Šoinovca. Valjda bi me tamo pokopali moji, pored predaka, a vi biste na ovom mjestu čitali nekog drugog kolumnistu.

Uglavnom, bila je to pomalo atipična upala slijepog crijeva, ona koja se kroz duže vrijeme pali i gasi, tako da je kurvinski ne primijetiš. Zaboli, pa pusti, nema je, pa se vrati. I taj put, konačno, odlučila se oglasiti zadnji put.

Moje slijepo crijevo, taj nepotrebni dodatak, kako kažu Englezi, pobjeglo je od upale u preponu i tu se počelo puhati pod bujanjem gnoja, no, kako je upala tinjala, pa se opet palila, nekako se nije dogodilo da mi slijepo crijevo pukne, nego se njegovo tkivo, ovojnica, razvuklo i otromboljilo, pa opet razvuklo i otromboljilo -  i nekako izdržalo sve do tog zadnjeg napada, kad su me samo dr. Ružić i dr. Prskalo kao kirurg spasili od sepse. Ovaj potonji je opisivao da je u utrobi mojoj bio pravi horor, smeća k'o na Uborku, i kako je samo čudo spasilo najgore.

Nego, zašto ja vama ovo pišem? Situacija u našoj zemlji me intenzivno podsjeća na to stanje s mojim slijepim crijevom prije mnogo godina. Sve neka vjera u ljude koji obećavaju da će riješiti stvar, a oni se samo međusobno optužuju i traže alibi. Dijagnoze su pristrane i promašene. Otromboljeno tkivo nekako drži gnoj nakupljen iznutra, svako malo dođe muka, skoči temperatura, pa se opet sve nekako smiri. I tako se patnja nastavlja...

Razni stručnjaci sa strane također daju pogrešne dijagnoze i vozaju nas k'o male majmune. A mi čitavo vrijeme znamo da pojma nemaju. Ali ne vjerujemo da znamo. Zarobljeni u okove vlastitog nevjerovanja u realnost, mi puštamo druge da nam kažu što nam je. Mi čitavo vrijeme znamo što nam je, jer radi se o nama i o našoj utrobi. Tu, duboko, osjećamo...ali ne smijemo si priznati da znamo. Utjeralo strah ili smo taj strah jedva dočekali, pa da imamo barem i mi neki alibi?

Nažalost, nadam se da će mi oprostiti što ga drugi put spominjem u kolumni, još uvijek čekamo nekog dr. Ružića da jasno i glasno uspostavi pravu dijagnozu, pa kakva god ona bila i koliko god se nekome (ne)sviđala, pa da onda kirurzi odstrane nepotrebne dodatke. Crvuljke, što bi se reklo. Ili appendixe po engleski.

Da se konačno riješimo patnje, boli i, to prvo, ružnog straha da ćemo u suprotnom mahati sa Šoinovca, Maslina, Šarića Harema, Bjelušina, Sutine ili bilo kojeg groblja i harema u ovo zemlji, k'o onaj drevni stanovnik ovih krajeva koji daje drevni high five sa stećka u Radimlji.

Možda maše od dragosti, ali je vjerojatnije da su ga isti kao danas i u ona doba zajebali pogrešnom dijagnozom. Ili barem lošim obećanjem.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.