Ženo, gledaj, vratila se 2020.!

Natjeram se sinoć pogledati nešto iz ponude Lige prvaka, pa prvo nabasam na Bayern i Barcelonu. Čak i prije nego što sam izustio nešto poput bit će ovo još jedno teško iživljavanje bavarskog ponosa nad jadnom i napaćenom Barcom, ja stadoh od šoka vidjevši sablasno prazne tribine stadiona. Odzvanjaju dovikivanja igrača, čuješ trenera s klupe kao da se igra u Krupi, a ne u Minhenu.

Protrljah oči, uštinuh ženu da vidim je li sanjam, ona vrisnu i nazva me budalom. Kakva budala, ženo, vratila se 2020.! Vratila se k'o Prle i Tihi u Povratku Otpisanih.

Utekoh brže-bolje s tog kanala na neki drugi, možda na nekoj drugoj utakmici ima publike. Kad ide novi šok – U Salzburgu ista praznina odzvanja stadionom, nigdje ni p od publike, ja opet uštinuh ženu, jer mene kad se uštinem boli više nego nju, ona opet meni da sam budala i da nisam normalan. Ma, rekoh, ženo draga, vratila se 2020. ! Nisam ni budala, a ni lud, oči me ne varaju – raspored je iz ove godine, čak iz ovog dana, ali sve drugo je kao one prošle proklete godine za koju su nam rekli da se nikada više neće vratiti. I vratila se, k'o Filip Latinovicz. Ja uzeo daljinski k'o on onomad šteku od vrata – i gle! Vratilo me u neželjeno.

Kaže mi supruga – prebaci na neku treću, ali nemoj da bi me još jednom uštipnuo, mobitelom ću te u glavu, a znaš koliko mi je stalo do njega. Prebacim, već pomalo u strahu, ne toliko od supruge i njezinog mobitela, koliko od toga da već ne znam što me može dočekati na narednom kanalu, a s obzirom da se tamo utakmica igra u Bergamu, a znamo što je bilo u Bergamu prošle godine, zar ne?

Kliknem ja, kad tamo u Bergamu opći pomor - ni navijača, a ni igrača. Ništa nema. Opet trljam oči, ne vjerujem u što gledam. Još jednom pogledah gdje sam prebacio, da nije kakva ruska liga, nešto tipa republička liga Sibir, ali ne, sve je u redu. Bergamo. Atalanta – Villarreal. Gledam i kontam da se sad iz groba digne Mato Lovrak tražio bi vlak u snijegu, eto koliko ga je napadalo. Zabijelilo mi ekran k'o u ona stara vremena kad bi samo snijeg bio na televizoru iza ponoći, dok nisu uveli onaj Program Plus. Ali, to je već neka priča iz nekih davnih vremena, da ne davim.

Uglavnom, taj Bergamo baš neki grad slučaj. Prošle godine ono s koronom, a ove godine, konačno vidjeh i publiku, napadalo snijega k'o da je Bjelašnica osamdeset i četvrte. Baš im se nešto neće. Ali, hajde, bar nije korona. Ipak je 2021., ono im se neće ponoviti. A samo malo iznad, nije Austrija daleko, a bome nije ni Minhen, čini se kao da se kalendar vratio unazad.

Sve je isto kao i godinu dana prije, tupi zvukovi koje inače u prijenosu ne čuješ pretvaraju se u odjek sablasno praznim tribinama, a meni u glavi odjekuje kako sam se kao malo dijete radovao kad su mi, baš negdje u ovo doba i bješe, govorili kako stiže cjepivo koje će nas riješiti tog ružnog košmara, pandemije, maski, samoizolacija, praćenja kontakata, svakodnevnih medijskih bombardiranja – i u konačnici – sablasno praznih tribina na nogometnim stadionima!

Bješe mi milo, godinu ću nekako prežaliti, nije ni prva, a ni zadnja, koju sam zbog nečega pustio niz vodu, ali važno je da je budućnost pred nama svijetla. Eh, sjećam se kako smo ispraćali tu 2020., pokazivali smo joj srednji prst, evo ti ga na, kurvo, prokletinjo, beštijo, da se nikad više ne vratiš. Ostani i gnjili u sjećanjima, jebi se i ti i novo normalno, vraćamo se mi našem starom!

Nevjerojatan optimizam zračio je iz nas, zar ne? Sjećate li se? Dočekali smo 2021. k'o ono kad se oslobodioci dočekuju, sve vjerujući da se 2020. Ni spomenuti više neće. Ali, eto, vratila se. I dok smo prošle godine nekako svi bili na istom, čekali da nekako sve to završi, tek tu i tamo različitih mišljenja oko djelotvornosti maski ili toga je li virus iz laboratorija ili je prirodan, te koliko je zbilja opasan, danas smo neprepoznatljivo posvađaniji, raslojeniji, zbunjeniji, tvrdoglaviji.

Kao juriš američke konjice u kaubojcima najavljeno je cjepivo koje nam je trebalo donijeti slobodu, kao jadnicima u prevrnutoj kočiji okruženoj Indijancima. Truba se čula i nama, izgledalo je tako lijepo još početkom godine, ali pretvorilo se u onaj crni monolit iz Kubrickove Odiseje. A mi skačemo oko njega, samo malo fali da netko uzme kost kao hladno oružje, opiči prvog do sebe po tintari, pa da krenemo potpuno nizbrdo. Posvađale se glave unutar jedne familije, podijelilo se na vaksere i antivaksere, docira se za stolom, uz nedjeljni ručak, u birtiji, na poslu, u prolazu. Jesi li cijepljen izguralo s prvog mjesta dobar dan, đe si, kako si? Izguralo bome i ono doktore, pomozi, boli me.

Što bi od svih onih obećanja da se vraćamo u staro normalno? Dvije doze i sjaši nam s neke stvari? Gdje nestade sav onaj optimizam i gdje nestade ona vajna krilatica zaštiti sebe i druge? U što nam ode 2021.? U što smo potrošili godinu dana? U gomilu nevjerojatnih idiotskih mjera, naklapanja koliko dugo traje imunitet, pamflete tipa pandemija necijepljenih, birokratska vježbanja granica do kojih se može ići s onim covid propusnicama, te na kraju sasvim normalnim prihvaćanjem novih doza kao najnovije garancije da ćemo ipak, možda, moguće, ako, na kraju sve ovo ostaviti iza sebe.

I da, izgubili smo godinu dana predajući se svakodnevnom širenju straha i, kao glavne nuspojave, opće davalvacije znanosti, razuma i logike. Toliko smo devalvirali stvari da smo dobili i novu klasu vjernika. Onih koji vjeruju u znanost! Ni sa standardnim vjernicima i njihovim ekstremnim grupama svijet nije lako ekvilibrirao, a sad se s ovima opasno naherio. Zato ne čudi da desni izlaze na ulice, tamo gdje bi trebali biti lijevi, a lijevi stoje i brane establišment i institucije iz svojih toplih domova. Sve se pošundralo.

Gledam u sablasno praznu Allianz Arenu, žena pobjegla u drugu sobu, dosta joj štipanja, na tribinama niti cijepljenih, a niti necijepljenih. Nema ni onih s covid pasošem, a ni onih drugih. Gledam, pa nešto kontam, vrati se 2020., sve ti je oprošteno! Jes' da si bila grozna, ali ovo sad je baš neizdrživo, čak i ovdje na periferiji, gdje je manji problem izdržati sav ovaj svjetski cirkus. Vrati se, sve ti je oprošteno, daj da barem opet živim u bezgraničnoj nadi kako još samo malo treba i gotovo.

Ili, što bi mi k'o djeca, kad nam ne bi išla igra po volji, rekli – 'Ajmo ponovo, ispočetka, ne pika ovo! Fakat, gledajući opet scene s praznog stadiona, još jednom glasno ponovih - ne pika ovo, majke mi.

I uštinuh ovaj put sebe, za svaki slučaj, da provjerim, je l' sanjam.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.