Rezultati po autoru: Boris ČERKUČ

Ovaj virus od kojeg vam se gaće tresu može i valjati, već se pokazao kao lakmus papir koji označava svaku rupu u ovom društvu šupljem k'o pokvaren zub. Ali, hajde prvo provjerite smrdi li i vama iz usta?

Ne bojim se virusa, ali se bojim hoćemo li iz ove nenadane prilike uspjeti izvući pouke koje će nas kao ljude promijeniti prema boljem. Kolektivna seansa, naime, upravo doživljava vrhunac.

Bogata je povijest transformacija i pretvaranja na ovim prostorima. Za puko spašavanje glave ili vlastitu korist ljudi su ovdje mijenjali dresove, pripadnost i imena. Prvo trebate razumjeti, drugo vam se mora gaditi!

Dragi Mostarci, Covid-19 vas neće ubiti. Ubit će vas Mostar. Tiho i polako. Ako već nije.

Koliko još treba proći vremena da se u Bosni i Hercegovini uopće može dogoditi polemika kao u Hrvata o izvedbi Josipe Lisac?

Otvoriš li našim ljudima rupu u zidu, teško da će neki od njih imati moralnu dilemu kako kroz rupu nije lijepo proći, nego je uvijek bolje ići na službeni ulaz i platiti kartu.

Postoje li 'vanzemaljci? Ima li života nakon smrti? Hoće li biti izbora u Mostaru? Tko zna barem jedan odgovor – svaka mu čast! Po mostarski – govno mu!

I kad se slave srebra zlatnog sjaja i kad je sve naizgled do jaja, padne mi na pamet onaj moj kolega s davno održanog krosa, koji je bio treći, a mogao je biti i prvi. Da nije kako nije.

I dok za Neretvu možemo optužiti i druge, Radobolja je samo naša sramota. I, što ćemo s tim? Ništa, kao i sa svim sramotama našeg načina obitavanja u ovom kotlu?

Ne razmišljaj plitko i ne diši duboko! Da ne bi morao razmišljati duboko, a disati plitko. S osjećajem da je kasno.

Kad se razišao medijski dim, sasvim je jasno da je famozna mobilizacija u Hercegovini izvedena na razini one iz Top Liste Nadrealista u kojoj Nele dijeli pozive za vojsku.

Kad bi se sve te najljepše novogodišnje želje koje smo odaslali ovih par dana barem u deset posto slučajeva pretvorile u cjelogodišnju pozitivnu energiju, mislim da bismo bili na konju.

Ima ona dječja želja, ponekad se omakne i kakvom tekstopiscu, da Božić bude svaki dan. Naravno, u surovom svijetu nemoguće je, ali ostaje nada da negdje, nekad i nekome, ipak može biti tako.

Je li smog u Mostaru od jučer ili ga je bilo i ranije? Razglednice nas lažu, kažem ja. Sjećanje preko razglednica nije pravo sjećanje.

Ovdje ponosa na izvoz, a zapravo smo paraziti i prosjaci. Zemlja koja vazda čeka da joj netko nešto udijeli i da joj kaže što i kako treba. Zemlja idiot. Prosjak idiot. Bezobrazni idiot.

Dok mašeš odlazećem autobusu, dok te unuci zadnji put pozdravljaju kroz staklo automobila, shvatiš kako se svaka škola plaća. Kasno, prekasno.

Čim je zatreslo, naši ljudi opet su krenuli bježati iz krajnosti u krajnost. Tako tipično, tako predvidljivo, tako nekako naški.

Cirkus kojim smo zamijenili školski sustav odozdo prema gore, morao je kad – tad završiti i kao cirkus odozgo prema dolje. I čemu se onda još čudite?

I dok je nekad bila simbol toplote oko srca, danas je simbol najhladnijeg mogućeg suočavanja sa propašću i razaranjem svega urbanog. Mostarska sramota, tko zna koja po redu.

Jedno je kad izađeš iz svega svjesno, jednostavnim podizanjem igle, a sasvim drugo je kad igla neprestano vrti. I to stalno istu pjesmu. I ti se uvrtiš s njom i pretvoriš u umotano klupko. Glupko.

Tko ne pamti, iznova proživljava, pjevao je Johnny. Iako neki više vole „oprostiti da, zaboraviti nikad“ ili onaj anglizirani „don't forget“, meni je Azrin stih još uvijek jedini koji zbilja trebam.

Đe je ba ono nestalo? Koga ti foliraš? Daj šta daš! Sjećate li se tih legendarnih valuta iz Top Liste Nadrealista? Nedostaje još samo jedna koja nije upala u scenarij, ali je najjača od svih – Nisam ja, majke mi!

Imam dokaze da Bruce Lee ne stoji u parku uzalud i da postoje ljudi sa strane koji mogu polako izvući ovaj grad iz dubokih govana u malo manje duboka. Uz pomoć prijatelja i poštovatelja odavde.