Moj, Milane, pobratime mio...

Nekoć davno, još dok su me zvali tinejdžerom, jedna od omiljenih mi fora, jedna od onih koje se izvuku iz rukava kada konverzacija naglo i neugodno stane, bila je  - Zapanjiti se, to znači zagrliti panj!

Glupa ili ne, kako vam drago, ta mala fora služila je često i kao relativizator u tada čestim situacijama moje ili tuđe zapanjenosti. Bile su ratne godine, čovjek se humorom borio protiv raznih tumora, koji su nosili šok i nevjericu, drugim riječima - zapanjenost, tako da...

U međuvremenu, fora je nestala u bespućima povijesne zbiljnosti, ali je zapanjenost kao takva ostala, iznova se ponavljajući svako malo. Čuđenjima nikad kraja!

I taman kad pomislim kako sam se naviknuo da velike stvari pored mene prođu kao da ih nema, kada pomislim kako sam se izvježbao da me ama baš ništa ne može iznenaditi, zapanjenost se opet pojavi kao nezvan gost.

Evo, neki dan je tako regija obilježila 25. obljetnicu smrti Milana Mladenovića. I ja se, naravno, zapanjio!

Da vam priznam odmah, kao diskofil i manijakalni uživatelj mjuze, EKV sam ispoštovao do kraja, znam im sve pjesme i albume i rado ih slušam, mada mi, da stvarno budem iskren, nikad nisu bili u Top 20 omiljenih grupa. Doduše, Top 20 je veoma uska forma za bilo kojeg ozbiljnijeg „slušača“, ali tako se otprilike kaže kad želiš reći ono „ma, dobri su, ali..“

E, sad, to moje „ali“ ponajviše pripisujem činjenici da mi je dosta onovremenih, a i ovovremenih fanova EKV-a, išlo pomalo na živce. Ovo će, naravno, tražiti neko objašnjenje, no živci su čudni svati i neke stvari su naprosto neobjašnjive, čak i ako si uglavnom smiren i staložen, kakav sam valjda i sam. Valjda.

Kad bih baš morao objasniti zašto su mi igrali živci, morao bih reći kako sam bio prilično alergičan na furku koja je izbijala iz fanova beogradske grupe, ne svih, naravno, ali barem onih koji su se prvi prvom ozbiljnijem kontaktu nametali kao takvi.

Slušati EKV automatski je takvima značilo da su urbaniji od drugih, da je njihova droga smislenija od drugih drogiranja, da je njihovo bauljanje gradom svrsishodnije od drugih bauljanja, te da je nesreća koja je kosila ovaj bend ujedno i alibi za sve što se fanovima ponaosob imalo privatno dogoditi u životu. Čuj, stari, sjeban sam, crnjak mi je, ali, znaš, Milan, Magi, EKV, ja...mi, jednostavno, nemamo sreće!

No, svejedno, uz duboko poštovanje samoj grupi i uz ogromnu dozu podozrenja prema fanovima koji su Magi i Milana dizali na nepotrebnu i pretjeranu razinu božanstava, što se, priznajem poraz, nije promijenilo ni do dana današnjeg, ali nije ništa neobično za rock folklor u kojem fanova sa furkama i majicama ima napretek, gotovo da zaboravih što sam ono htio reći s onim zapanjivanjem.

Ah, da!

Dakle, dvadeset i pet godina prošlo, čovječe! I nije to problem, vrijeme ide, vrijeme teče neumitno, nema zaustavljanja, čisto bih se zabrinuo da ne prolazi, ali zapanjio sam se zbog činjenice da i dan danas imam taj osjećaj, dok vrtim neku ploču EKV-a, dok ide taj njegov glas i dok piče poruke, da je Milan petnaest, dvadeset godina stariji od mene!

On je umro u 36., većinu pjesama snimio još u svojim dvadesetima, a ja u međuvremenu uprdio 44 ljeta u dupe! I, hladnoj matematici uinat, koja veli da sam odavno prešišao Milanovo doba, mene svaki put pomisao na EKV vraća u neku dimenziju u kojoj ja imam puno godina manje od njega.

I, naravno, zapanjim se! Malo svojim godinama, malo godinama koje su prošle od smrti Mladenovića, malo činjenicom da me EKV, i ne samo EKV, pomlađuje, baca u neki čudan limb u kojem svijet zauvijek stoji na mjestu gdje ja to najviše želim. I odakle nikada, srećom valjda, neći izaći.

Tamo gdje vječno sunce sja, tamo gdje slatka ptica mladosti stalno leti nad nikad umirućim, besmrtnim, tamo gdje su kuće od čokolade i prozori od marmelade.

Toliko što se tiče mene, možda baš točno da potvrdim onim gorljivim fanovima EKV-a, onima što su mi vazda pomalo išli na živce, da smo zapravo od istog štofa sazdani, jer ovako nasađen čovjek lako padne u sevdah i zagubi suhe brojke, zanemari taktiku, matematiku i statistiku, izgubi osjećaj za vrijeme i realnost.

No, ne treba dramiti zbog toga. Sve je to normalno. Taj je mentalni egzil sličan omotu novog Nick Caveovog albuma. Ghosteen se zove. Divota! Ne treba dramiti zbog toga što uglavi stvaraš alternativan svijet u kojem godine nisu bitne, u kojima si i dalje mlađi od Mladenovića, Morrisona, Hendrixa, Cobaina,

Taj alternativni svijet, uostalom, prestaje čim igla dođe do kraja, CD odvrti zadnji ton, Dylan Dog otjera i zadnjeg vraga iz epizode, baš kao kad stisneš pedalu pod nogama pa u autu poništiš tempomat.

Ne, nije strašno, baš naprotiv, pogotovo kad vidiš kako su neki drugi oko nas vazdan, i uvijek iznova, zarobljeni u nekim puno ružnijim furkama. I nikako iz njih da izađu. Jer tu nema skidanja igle, niti zadnje pjesme, to stalno traje i to je odavno iz alternative prešlo u stvarnost.

A još je gore što ih ni 25 godina što je otada prošlo neće nimalo zapanjiti! Što je, uostalom, dvadeset i pet godina ako se u njima ništa ne dogodi? Iluzija života, nikako tek tamo neka furka.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.