Mostarski smogovci

Imam, grebi ga, tu osobinu da prilično dugo pamtim i da mi godine ne iskrivljuju jasna sjećanja. Nije to nikakva superjunačka osobina, ali dobro dođe u trenucima kad te netko hoće uvjeriti u nešto što nije bilo ili je bilo u nekom posve drugom obliku.

Ne, nije ovo kolumna o nekim velikim i važnim stvarima, baš naprotiv, kolumna je o zagađenom zraku, kojeg smo osamdesetih najednom počeli popularno zvati smog.

E, pa, kaže mi kolega, tu smo negdje u godištu, ono neki dan kad je sivilo obuzelo grad - ne sjećam se da je ikad zrak u Mostaru bio ovako zagađen kao zadnjih dana!

Pitao sam i svoje u kući, veli on, ni oni se ne sjećaju. Pa, majku mu, što nam ovo rade? Nikad ovako nije bilo! Nakon Uborka, piralena i mrtvih riba, evo nam, kaže, i smoga!

Klasičan Štulićev stih kaže da tko ne pamti iznova proživljava i tako nam je u svemu. A moj frend, kolega, prijatelj, jedan je od onih koji, ma koliko mi je inače drag, voli idealizirati prošlost, kako onu koju je živio, pa je u međuvremenu prigodno retuširao, tako i onu u kojoj fizički nije mogao živjeti, jer je starija od njega, ali je od nje uzeo ono što mu odgovara u građenju mita o gradu u kojem živi. Onog mita u kojem ovdje vječno sunce sja, gdje su svi dobri i nasmijani, a odrastanje kao na omotu čokolade Braco i Seka.

U takvim sjećanjima nema smoga, nema prljavštine, oni su rezervirani za olimpijsko Sarajevo i napaćenu radničku Zenicu, tušta i tma su, fuj, fuj, goni dalje od Mostara, rezervirani za Olovo, Maglaj i Kakanj, sve te gradove čudnih i neatraktivnih imena koja sama govore kako je tamo vazda olovno, maglovito i kakavo.

A Mostar je, je li, na svojim razglednicama, vazda okupan suncem, pa smo bespogovorno pristali da nam bude vazda takav i u sjećanju, k'o s razglednice! (Inače su razglednice Olova, Kaknja, Zenice, Sarajeva i Maglaja također okupani suncem, ali haj' ti to Mostarcu objasni...)

Skloni smo parcijalnim rješenjima, skloni smo parcijalnom sjećanju.

Ljeto nam je milo, dugo i toplo (a tako lako zaboravimo kuknjavu zbog žege koja ne prestaje), a zima nam je nužno zlo, zaboravimo je čim se košulja dugog rukava ponovo navuče.

Dabome da nije ovdje zima kao u Bosni, nemamo mi te šume koja bi čuvala maglu i rosila obraze kad je pusti da malo prošeta, ali ovaj kazan se itekako zna zadimiti, kad ga poklopac odozgo stisne, skoro kao i svaki drugi gradski kazan koji prdi, smrdi i bljuje ispušne plinove.

Od Ive Andrića čitav smo opus sveli na priču o svjetlu koje ovdje u Mostaru budi putnika namjernika, a od elementarnih nepogoda dajemo još samo buri za pravo da postoji, a i to samo da bi sami sebe slagali kako je ovdje zdravije živjeti nego drugdje, jer kad bura puhne kroz kosti nosi sa sobom sve bolesti, a ne kao, da oprostite, u memlavim gradovima Bosne, gdje vjetra ni za lijeka.

Mostarske kiše smo u ona doba brendirali kao nešto simpatično, da i njih podvedemo pod sunčano i vječno ljeto, ali, zbilja, postoji li grad u kojem kiša pada tako jako, uporno i nemilosrdno kao u Mostaru?

No, nije kiša tema ove kolumne, nego Mostar kao grad u koji je zagađeni, smrdljivi zrak tek neki dan stigao. Tako mu je dalo za pravo naše selektivno sjećanje s razglednice.

A ona moja, kurvinska i podla, poslovična osobina da puno i dobro pamtim, pa još uz sve to, ništa ne idealiziram, ne dozvoljava mi da sikćem i galamim na omorinu koja je nad grad spustila sumaglicu poput prvog znaka magle u Bosni.

Pogotovo mi ne dozvoljava da joj se čudim, jer mnogo zima proživjeh u ovom gradu, i vjerujem da ću barem još toliko, što je sasvim dovoljno da se jasno sjećam prijeratnih maglovitih jutara, koja, zapravo, i nisu bila tako rijetka. Znala se magla podignuti tek oko devet, deset, kada sunce razbije paperjastu kulisu.

Ma, svi mi koje su roditelji, u ona doba zlatnih osamdesetih, slali u red za kruh, mlijeko ili nešto drugo iz grupe elementarnih, a deficitarnih namirnica, sjećamo se koliko je siva tama znala grliti grad i ne dati suncu da se pošteno probije barem još koji sat.

Sjećaju se toga i oni koji su autima i autobusima pičili na posao u današnje pokojnike, SOKO ili Aluminijski...

Morali biste se sjetiti i kasnih zimskih popodneva, kad radnička klasa stigne domu svom, pa kad se krene ložiti mostarski kameni ugalj, popularno znan kao ćumur, a lelujavi tračci dima iz svakog dimnjaka dobace samo desetak metara u zrak, jer omorina ne bi dala više. Pa, ako si na nekom višem katu nebodera, ustvari dosta ti je bilo da si na petom u zgradi, a ono izađeš na prozor, a pred tobom skrama od sivog smrdljivog dima.

Grad je i prije ložio, prigrađe je ložilo, a imali smo i ponešto industrije. Imali smo toplane koje su grijale radijatore po modernim stanovima, a i pred svakom zgradom barem pokoji Wartburg, da dvotaktno pusti bijeli dim, k'o da novog Papu objavljuje.

Pa kad stisne tlaka s neba, kad se sve to stopi u dan bez vjetra, kuku majko.

Teško se disalo, brže su se zatvarala vrata da ne uđe za tobom, a majke su izbjegavale sušiti veš po toj splačini. Stiskalo je odozgo, brda su stiskala sa strane, a odozdo smo dimili. Nigdje dim nije mogao pobjeći. Čekala bi se bura.

Osamdesetih smo usvojili riječ smog, izvirao je iz svakog automobila, u ona doba bješe smrdljiv dizel i olovni benzin, kao danas se sjećam onog Tamića iz pokojnog Žitoprometa, kad bi taj kamiončić prošao sa svježim kruhom iz auspuha bi mu istrčao oblak sagorene nafte koji bi dugo stajao nepomično u zraku, jer nije imao kud.

Kad stisne nebo i kad se spusti na čelo, Mostar bi se gušio u vlastitom smradu.

A i magla, ona prava, koja ti ne da vidjeti ni par metara pred sebe, nije bila tolika rijetkost.

Nemalo puta sam se vraćao iz škole, u ono vrijeme znala me zapasti i popodnevna smjena, a jedno vrijeme sam, što mi danas izgleda kao znanstvena fantastika, bio uspješan mladi karatist, pa bih se vraćao pješice s Glavne ulice na Aveniju, već od mosta (bilo kojeg) pratila bi me često magla, a bilo je večeri kad bi samo u magli rasplinuta svjetla ulične rasvjete i pokojeg automobila davale putokaz kuda ići.

A kad u maglu grad vine sve svoje otrove, kad dimnjaci progovore...sjećam se robe koja bi smrdjela na ćumur nakon pukog izlaska u grad, ali zvali smo to smogom, jer zvučalo je nekako poetskije, kao bolest koja nije samo naša, nego je dijelimo s čitavim svijetom – i za koju nismo mi krivi, što je izgleda bilo najvažnije u svemu.

No, eto, zaboravi se. Razglednice nam kroje pamćenje. Retuširana sunčana prošlost kaže nam da ovdje nikada nije bilo smrdljivog, ustajalog zraka, i ne zamjeram ljudima.

Retuširali smo puno toga, pa kako ne bi i obično sjećanje, odnosno zaborav na smog? Ili što bi prost narod rekao, sjećanje nam traje do prve bure.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.