Rezultati po autoru: Boris ČERKUČ

Zločin i kriminal nikada ne spavaju, ali nam se čini da ih ranije nije bilo u ovolikoj mjeri, zar ne? Volimo, naime, pamtiti sretne stvari, a sve crno brzo zaboravimo.

Ponos je ovdje floskula koja nema uporište u svakodnevnom životu, najobičnija bajka za škopljena muda. A predrasude hrane imitaciju ponosa, kojom se folklorno kitimo po potrebi.

Moramo biti svjesni da su nam rat i podjela još uvijek glavni adut u svemu. Pa tako i u promociji kulture. A zapravo smo dodijali i teško da će nam se itko više tek tako smilovati.

Nažalost,  društvo smo u kojem je društveno prihvatljivo varati na porezu, a sramota je plaćati ga. Baš to ovdje prečesto čini suštinsku razliku između gazde i papka. I zato nam je ovako. Nažalost.

Reklo bi se da je to urbana zona grada, ali toliko kaosa, toliko nepoštovanja drugih i toliko loših ili nikakvih rješenja teško da negdje drugo možete pronaći

Samo redatelj i glavni glumci uživaju u ovom filmu, a publici ostaje da se bezuvjetno i dalje divi genijalnosti istih – ili da konačno s prijezirom vikne – ljudi, pa ovo je sranje!

Nije glavni razlog odustajanja od BiH samo manjak posla ili loša plaća, glavni je razlog taj što čovjek ne živi 1000 godina, pa da bi ovdje olako izgubio njih 40.

Nevidljivo kao kanalizacija, mračno kao rupetina u asfaltu, opasno kao zid izvučen tik do ceste, misteriozno kao nepostojanje pločnika. Ne, nije u kinima, već tu ispred vaših vrata!

Imam dokaz da ljudi u kaosu zapravo znaju više biti čovječni nego u situaciji sumnjivo provedivih zakona, koji su tu da nas k'o fol čine jednakima.

Naš galop u predindustrijsku prošlost i jednako srčan galop u Njemačku dokaz je da ništa od onog što smo imali nismo zapravo ni zaslužili

Više nije ni bitno je li postojala stvarna izjava ili je novinarka presolila, jednom bačena kost u zvjerinjak vazda stabilne države odradila je svoje.

Svi smo mi, na kraju krajeva, nečiji. Samo je ono što bi nam trebalo biti zajedničko – ničije! I to vam je srž svakog problema, koji nije ničiji nego naš. Čitaj dalje...

Stari Most je jedan, a za grad Mostar vam baš i nisam nešto siguran. Uostalom, probajte postaviti Zrinjski na Stari most, a Velež pod Bijeli brijeg. I sve će vam se samo kazati.

Rudari i "ćelijaši" stotinu godina držali su temelje Mostara. Rudnik je 1918. započeo industrijsku preobrazbu kasabice, Aluminij joj dao novi oblik. Prvog se više i ne sjećaju, a i drugi je 2019. na putu zaborava…

Ako niste primijetili u ovoj zemlji je odavno isključena struja, aparati su pogašeni, a samrtni hropac sve slabije se čuje.

Nisam uvjeren u potencijal ovdašnjeg stanovništva da bilo što promijeni. Da se stvarno samo nas pitalo komunizam i represija bi ovdje vladali još minimum 1000 godina. No, pitali su se, ipak,  više neki drugi. Što ne znači da smo mi drugačiji.

Nigdje u ovoj inače raštelovanoj i labavoj zemlji nisu stvari raštimane i labave kao u Mostaru.  Pravi je problem što se toga sjetimo samo kada ugledamo vrh ledene sante kako prijeti učmaloj plovidbi.

Jedan je Stari most, ali zato je sto i jedna pizdarija u ovom gradu. A turiste možeš zajebati i navući na fašu samo jednom.

Dok se u razvijenom svijetu otvoreno rade ogromni koraci ne bi li se barem u dogledno vrijeme istisnuli auti s pogonom na fosilna goriva, kod nas se budućnost dizelaša čini izvjesno svijetlom.

Sumnjam da bi ovdje itko volio, nakon što je konačno osedlao najljepšeg konja, pasti s njega licem u prašinu.  A kako je krenulo, svi ćemo mi, bez iznimki, prdnuti u tu prašinu, i prije nego mislite.

Jednako kao što su strane sile zavadile ovdašnju braću najbratskiju,  tako su nas strane sile odlučile i potrovati, ali prije toga nas pola raseliti.

Kolektivno sljepilo ozbiljan je problem, baš kao i navika da glođemo bačenu kost. Kad se to dvoje sastavi – promaši se ceo fudbal!

Ne znam jesu li nam, ono kad smo uvezli demokraciju, dali uz nju i upute o korištenju, ali sam siguran da ih nikad nismo pročitali. Zato nas i nose sve ove bujice i vuku sve ove rupe.