Đe je ba ono nestalo?

Jučer je objavljena vijest kako svaki građanin ove zemlje proizvede 335 kilograma otpada godišnje. Ukupno, kaže statistika, godišnje napravimo 1,2 milijuna tona otpada, a od toga se odveze i zbrine otprilike 920 tisuća tona. Jednostavnom matematičkom radnjom dolazimo do zaključka kako nekih 320 tisuća tona otpada završi nezbrinuto. To je valjda ono smeće što ga vidite pored ceste, ispred zgrada, po šiblju i drveću. To je valjda ono smeće što ga uočite kako veselo pluta rijekom ili pleše na jesenskom vjetru.

Ljudsko smeće se nije računalo. Da kojim slučajem jest, statistika bi bila još poraznija. No, i ovako, nezbrinuti ljudski otpad, kao nekakva razglednica ove zemlje, dođe nam na obraz. Pritom, patriotizma i lokalpatriotizma imamo na izvoz. Neupućen bi rekao da od silne ljubavi za rodnu grudu, za naše rijeke, planine i jezera, da od silne ljubavi za državu, nijedan papirić nema šanse da padne na zemlju. Čim se patriotski nastrojenom građaninu ( a u ovoj zemlji nema onoga koji ne voli barem svoj pedalj zemlje i ne da ga nikome!) omakne papirić, ma on ne stigne niti pasti na zemlju, a već ga hvataju dvojica jednakih patriota!

Da ne govorimo o PVC vrećicama, praznoj ambalaži mlijeka, feta sireva i sokova, plastičnim bocama, salvetama i fišecima, to kod nas nema šanse završiti na zemlji, u travi, pored puta. Jer ovdje žive zemljoljupci, patriote, domoljubi i rodoljubi, ljudi koji ne žele tuđe, ali svoje ne daju! I odlučni su da tako i ostane! Odlučni su da njihov život izgleda kao na razglednicama. Uh, da bar, u nekom snu, imamo nešto takvo. Ali, nemamo. Sve goli lažnjaci i čuđenje onima koji još imaju nekakve snage da se bore da stvari budu barem malo normalne.

I ta teška spoznaja da od tih 320 tona otpada godišnje koje tako nezbrinuto ispadne iz statistike nekako barem pola otpada na Mostar. Mislite da nije tako? Osvrnite se oko sebe...svaki papirić, svaki opušak, svaka kesa se računaju. Zrno po zrno – pogača!

Ovdje će se silne pare dati na šminku, ali smo u suštini goli otpad, iz svježe opranog solidnog švapskog auta malo koji vozač neće izbaciti opušak cigarete kroz prozor. Da mu ne smrdi unutra, ali zato nije problem što je bačen na sred ceste. Ponekad gledam sve te ljude, očit primjer našeg mentaliteta, kad fisne onaj čik kao da ga nikad nije držao u ustima, sa dozom gađenja na licu, samo ga odbaci što dalje od sebe. Pokupit će valjda netko...zapravo, i ne razmišlja hoće li ga itko pokupiti. Samo da je što dalje od njega!

Jednako kao spomenuti opušak, bacit će se i kesa, a ako je pun kontejner, onda će se frljucnuti negdje pored njega. I otići bez imalo grižnje savjesti. To što će mačke, bura i vrijeme razvući sadržaj kese po kvartu, nema veze. Ja sam svoje uradio. Što bilo koga takvog ne čini drukčijim od one pijane omladine, koja u sitan sat, negdje na zidiću ili stepenicama, ostavi nedovršene dvolitarke najjeftinijeg piva, jer je kiselina stisla, pa se više nije moglo piti.

Ista bagra je i ona koja uljepšava svoj život, da bi ga pokvarila drugima. Renovirat će se stan, bušit će se u vroijeme kućnog reda i nedjeljom, a šut će se izbaciti pored kontejnera, bez ijedne primisli da se barem malo zapitaš – hej, postoji li netko tko ovo odvozi i može li onaj smetljarski kamion uopće „progutati“ nikome više potrebne keramičke pločice, betonske komade i polomljenu staru WC školjku? Ne, jedino je bitno baciti, što dalje od sebe, da te više ne smara. A već će se netko za to pobrinuti. Kao što vidimo svuda oko sebe, neće.

Već par puta na ovom portalu postavljali smo ono famozno pitanje – tko je kriv za ovakvo stanje – građani ili komunalci? Za komunalni kaos u gradu već znamo, ali teško da moje sugrađane nešto može liberati odgovornosti. Ponekad sam, u trenucima kontemplativne dokolice, zamišljao kako postoji idealna verzija pet komunalnih poduzeća u gradu Mostaru i kako se zaposleni svakih od njih pet, svaki u svojem terminu, uhvate za ruke, kao kada se radi hajka na lisice ili kad se traži nestala osoba na nekom polju – i onda lagano hodaju i kupe smeće, s namjerom da se pokupi svaki papirić!

Krenu, recimo, od Vrapčića, da bi na kraju dana završili na Bišću, odnosno u Rodoču. I iza njih voze kamioni, a oni kupe li kupe – i samo ubacuju! Pa jedni krenu ujutro u sedam, drugi u devet, treći u podne...pa do kraja dana. Jedino tako, na ovaj utopijski način,  bi ovaj grad imao šanse biti čist, ali ono što hoću reći je da samo takva intenzivna „čistiona“ može skriti činjenicu da stanovnici ovog grada bacaju smeće svuda i u svakoj prilici. I da apsolutno ne postoji svijest o otpadu, ni svijest o kulturi življenja.

A kad ne postoje te dvije svijesti, onda apsolutno ne postoji niti svijest da se od nadležnih traži da oni imaju svijest. Povijest nam govori da samo svijest o tome da možeš biti opržen ako guraš prst u vatru, kod homo sapiensa može probuditi strah od tog čina. Čovjek, znači, samo jednom može napraviti pogrešku i opržiti se na vatru, drugi put će se držati dalje od nje.

Danas čovjeku ne treba strah od vatre, zamijenio ga je strah od kazne drugog tipa. Novčana najbolje prži, a tek nakon što ona oprži dovoljno ljudi, onda se pojavljuju drugi strahovi – onaj od javne osude, pogleda susjeda koji se također u svoje vrijeme nije znao igrati vratom i slično...ali mi smo na tako niskoj razini bilo kakve svijesti, da u nama još ne živi niti svijest o tome da samo u uređenom društvu može nestati strah od vatre koja može opržiti za sva vremena.

Eto, upravo tu treba tražiti gdje se skrilo onih 320 tisuća tona otpada godišnje, sve te silne tone koje žive oko nas, i koje će nam prvom prilikom zakucati na vrata tek renoviranog stana. Nezvani gost kojeg smo najmanje očekivali, jer smo imali samo svijest da se to događa isključivo nekom drugom.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.