Rezultati po autoru: Boris ČERKUČ

Jedino što se zna oko nove školske godine je da nitko zapravo ništa ne zna!

Ovaj grad predugo pati od podjele. Nije to samo podjela na dvije strane, jer je svaka strana podijeljena na još niz „feta“ po raznim kriterijima. Kriteriji su, pritom, nedostojni čak i pisanja o njima.

Kolika je zbilja šansa da Mostarci na izborima izglasaju sebi normalan grad? Politički starosjedioci se trude da je nema nikako.

Već danima, tjednima bolje reći, ne rade semafori na izrazito rizičnom raskrižju Dubrovačke, Vukovarske i „Omladinske“. I, eto, nikom ništa!

Ako je išta organizirano u ovom gradu, onda su to navijačke skupine. Sve ostalo u ovom gradu je teška  ili prikrivena imitacija Red Army i Ultrasa.

Naravno, samo je treba pokupiti. No, nije mi jasno zašto se to ne čini?

Nismo još stekli imunitet krda, ali je mentalitet stada očito odgovorio ignoriranjem – čak i ako tuda luta vuk koji voli priklati pokoje grlo, mala je šansa da će baš mene!

Možda neće biti vjetrovi promjene, ali će izbori u Mostaru ipak napraviti nekakav propuh. K'o kad ljetnu žegu malo osvježi dašak niotkud.

Što god vi mislili o Covidu – 19, novim pravilima bit ćete mušterija, ma kakav god da vam je osobni stav.

Čudno je to, s Fićom si nekoć mogao dobaciti dalje nego danas s Audijem. U vremenu neslobode, cesta je besprijekorno vodila slobodi. I plavom Jadranu. A danas vodi do zida.

Eto, pao je dogovor, stavili se potpisi. Nije bilo osmijeha. Sve u skladu sa istinom kako je Mostar kao i politika – umijeće mogućeg, a mogućeg baš i nema previše.

Grad nekoć poznat i kao Mostar, ako ga nekako i usprave, samo će se opet prevrnuti na drugu stranu.

Nevjerojatno je kako pljačka uvijek vreba iza bunta, prosvjeda i revolucija. U Americi će se zaustaviti, a kod nas je ostala još samo ona.

Nakon svih ovih godina ostaje pitanje – je li se Pjesnik ikad vratio u svoj Mostar? Je li, što se Alekse tiče, završio Aneks 7 Daytonskog mirovnog sporazuma? Ili je Aleksa samo hologram, kojim se upravlja kako se prohtije?

Onako plastično kad pogledaš, Mostar je zadnja komunistička prćija u ovom dijelu svijeta. I puno sati, čak i dana, morao bi čovjek putovati prema Istoku pa da naiđe na iduću.

Virus, ispostavilo se, nije bio neki problem. No, ono što nam je virus otkrio – to je pravi problem!

Njegove riječi bile su utjeha za svakog tko je bio u strahu, ili od gubitka posla, ili od gubitka života, ili u strahu da nikad ovo neće završiti – Pričekaj do sredine petog! Rekao Ružić!

Nema čovjek tu više ništa puno dodati. Sve se samo kazalo. Nemoj bos u draču, ali zato slobodno možeš s respiratorom u maline!

Odbačene maske i rukavice, sve više „coffee to go“ ambalaže po ulicama i gomila psećeg dreka, znaci su kraja. Ili, bolje rečeno, novog početka.

Niste mogli ne primijetiti, ako nam je smrklo zbog korone, osvanulo nam je zbog manjka smeća u gradu. Samo najstariji pamte ovako čist i uredan Mostar.

Ne drži nas u kućama nikakva naredba nego, rekao bih, prije svega strah da ne završimo kao rahmetli doktor iz Sarajeva – u čekaonici, u groznici, dok samo prolaze pored tebe.

Strah je refleksna reakcija, a izazivanje straha dobrodošao alat za velike manevre ljudima. No, ljudska je priroda takva, u njoj se strah, bez obzira na sve opasnosti, brzo potroši...

Vjerojatno vam je već dodijalo. Od pametnog telefona kojeg ovih dana punite i po tri puta natekla vam je glava. Jeste li baš mislili kako je posao glumca u filmu katastrofe zbilja tako lagan?