Pasmina: Mostarski peksijaner

Vratite li se par kolumni unatrag, možete se uvjeriti da sam bio u pravu kad sam napisao da dajem otprilike mjesec dana trajanja ljudskom strahu. Ne znam je li mi drago zbog toga, ali je činjenica da je pust, miran, neobično tih, u kuće utjeran i neobično čist Mostar već stvar prošlosti.

Već danima vas više ne budi ptičji pjev, nego zvuk automobila, kojih je na ulicama već kao u predkoronska vremena. A na ulicama opet se gomilaju ljudi, sve manje je onih s maskom i rukavicama, sve više onih u grupama. Odavno već su i klinci napolju, neki ih nikada nisu ni prestali puštati, pokazujući kako u ovom gradu vazda ima onih za koje zakon ne važi, a zalomi se i kakav „over 65“ pripadnik zajednice.

I to je to, gotovo, kao kad osjećate proljeće u zraku, pa znate da ga ništa ne može zaustaviti, a kao potvrdu dobijete još i kuke, visibabe i ljubičice, tako vas više ništa ovih dana ne može uvjeriti da ne dolazi vrijeme povratka na staro, a kao potvrdu ste dobili po ulicama odbačene maske, rukavice – i ambalažu od „coffee to go“.  

Nevjerojatno, kao meni u inat, nakon što sam pohvalio čist grad u prošloj kolumni, sada se opet smeće može vidjeti posvuda! I to ovo friško! Baš kao i najfriškija pseća govna, strateški raspoređena po pločnicima – kao mali znak da je sve prošlo i da opet ide svatko svojim putem – bez obraza, bez straha, bez zakona. Čini mi se u gradu većina pasa potječu iz pasmine mostarski peksijaner – ili su im vlasnici iz tog roda. Sve više njihovih tragova na ulicama dokaz su da je opuštanje stiglo. Pas se ponjake, gazda baci masku u grm, a rukavice na travu, gdje ćeš jače potvrde da se sve vraća u normalu?

Ako vam te potvrde nisu dovoljne, a u očekivanju one zadnje – sunčanih cvika na terasama kafića (a i to će uskoro, samo malo strpljenja) imate ih još – recimo vaša sve veća averzija prema brojkama, presicama i mišljenju znanstvenika o korona virusu je masovna pojava, sve to izbjegavate čitati, ali ste zato primijetili kako ne morate ostale vijesti više tražiti u dnu stranice – na vrhu više nije samo korona, opet su se gdje im je i prirodno stanište, vratile naše vodeće političke stranke u otvorenoj borbi za lešinarenje onoga što je ostalo i što nam kao pomoć dolazi.

Ako su nas političari napustili u doba prvih dana korone, ono kad je svima izgledalo gusto, eto njih opet natrag, i opet će nas uvjeravati da nam samo oni mogu pomoći. Toliko se korona povlači sa naslovnica, a lova za borbu protiv nje izaziva prijepore, da me, normalno, već sada strah, da će kad ta lova stigne, ijedna marka biti utrošena na anti-korona zakone i borbu protiv virusa.

Mjesec i kusur dana, kao mali prilog da nismo svi ovdje baš budale, trajala je dobrovoljna samoizolacija. I nema tog sredstva prisile koje će u narednom periodu zadržati ljude u kućama. Ionako nikada i nije bilo do snažnog zagrljaja sistema, već sam o tome pisao. Nikada ovaj narod ovdje nije imao slabiji policijski pendrek nad glavom, nikada policija nije imala slabiju vlast iza sebe, a vlast nikada nije imala slabiju državu.

Plus, ostao je davnašnji refleks kako je CZ skupina nikad ostvarenih predsjednika kućnog savjeta, tako da je najjače sredstvo prisile za ostanak u kućama, iz današnje perspektive, ispao direktor SKB-a Mostar, koji je svojim nastupom ušao u antologiju, ali je u isto vrijeme, vjerojatno posve slučajno, utjerao strah u kosti građanima, koji su nakon njegovog nastupa učinili sve da ne uđu ni sprida ni sazada. A najlakše je to bilo činiti ne čineći ništa, pogotovo izvan kuće.

I tako smo dobili win – win situaciju s pokojom kolateralnom žrtvom. Da su brojke bile veće, bilo bi do ljudi koji nisu slušali upute (a takvih vazda ima), a ove brojke će svima poslužiti da se pohvale kako su mjere bile vrhunske i učinkovite. Eto besplatne reklame, iako u suštini svi znamo što nas je spasilo.

No, i ta vremena zauvijek su prošla. Oslabio je protok forwarduša, nema više ni toliko teorija zavjere u opticaju, a vijesti o koroni više ne plaše. Pola ih je već afirmativno i govori o postupnom otvaranju, plesu s virusom, švedskom modelu, a Italiju već kao da smo zaboravili. Čak ni broj umrlih Amerikanaca nam više ništa ne govori, ponašamo se prema njemu kao i prema vijestima iz Wuhana prije tri mjeseca. Čak i kada WHO kaže da tek slijedi najgore, ili onaj Amerikanac koji kaže da nam eto brzo drugog vala, ne zvuče opasno.

Ljudi jednostavno više ne gledaju u nepoznato neizvjesnog trajanja, sada znaju puno i više – i to što znaju ih više ne plaši. Na kraju krajeva, sada znaju da ovo neće vječno i da, čak i ako naleti drugi krug, ni on neće vječno. Moguće je smo svi očekivali situaciju kao u filmovima i da se lopatom ljudi kupe po ulicama, a na kraju smo dobili slet k'o u Titovo doba ili, još bolje, smotru folklora. I, onda, uz dužnu počast onima kojih više nema i onima koji su se o njima brinuli, kad su zdravstveni radnici zaigrali tik – tok izazov, točno kao da su napisali pokretima nogu – to bi bilo to! Još jedna runda i lagani fajrunt!

Narednih dana ćete hodati gradom, opet uvučeni u utrku s vremenom, gužvu i stres. Vjerojatno će vam, nakon mirovanja upravo to nabiti anksioznost i paniku. Možda ćete već danas početi žaliti za onim divnim vremenom tišine i mira, kad je grad kratkotrajno, ali baš kratkotrajno, ponovno bio mjesto idealno za obiteljski život i miran san.

Ostat će vam gomila tariguza i goveđeg nareska kao podsjetnik na početni strah. Možda će vas biti pomalo i stid, ali tariguz će ionako otići do kraja godine, a goveđi domaći ima dug rok trajanja. Možda ga nekad i otvorite u ime starih vremena.

Ostat će vam sjećanje na razmišljanja kako vam je virus pokazao put, što ste sve pogrešno radili i što sve u vašem životu nije imalo smisla. Sjetit ćete se kako ste u jednom trenutku, kao pred smrt, rekli kako ćete postati bolji čovjek, kako ćete od sad znati s parama i kako ćete na narednim izborima jeb... maj... ovoj vlasti, jer ovo nema smisla!

A onda ćete, naravno, reći kako puno serete kad vam je prpa. I opet najvjerojatnije nastaviti kao i prije. Što će nam zapravo dati konačan zaključak nakon svega. Znate ga i sami. 

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.