Bando prosjačka!

Pita me neki dan poznanik – A, je l', koliko uopće ima ovih migranata kod nas? Valjda misli kako ja, kao novinar, moram znati koliko ljudi baulja po ovoj zemlji. Rekoh, veze nemam. Gleda on mene, pomalo u čudu, pa onda reče kako se nadao da će od mene dobiti odgovor, jer, citiram ga, svakakve gluposti znaš.

Stari moj, rekoh mu, zanemarivši ovu opasku s glupostima, kako ću ja znati koliko ih ima, kad ni sama država pojma nema? Opet on mene gleda, kao da mi traži broj migranata ispisan na čelu, pa reče – Bokte, pa kako država ne zna koliko joj nepoznatih, potpuno stranih ljudi trenutno boravi ovdje? Ne zna, kažem mu ja. A i kako će? Ova država nema pojma niti koliko joj poznatih, domaćih ljudi trenutno živi ovdje...

Ovo je samo jedan primjer koji govori u kakvom cirkusu smo završili. I dok svaka iole pristojnija država na svijetu u svojim državnim službama, statističkim zavodima, agencijama, u ovom trenutku ima ljude koji svakodnevno rade na tome da se trenutno zna koliko u državi ima hrastova, paprati, risova, krtica ili medvjeda, naši organi pojma nemaju niti koliko ima nas samih. A kamoli da će znati koliko ima migranata.

Čude se neki danas jučerašnjoj izjavi iz Sarajeva, kako pojma nemamo ni kojeg su godišta, bračnog stanja, nacionalnosti, pa čak niti kako se zovu migranti koji su u Bosni i Hercegovini. Što se tiče Bosne i Hercegovine, svaki drugi može biti Mohammad Ali. Ili Mohammad Salah. I nikoga ne bi bilo previše briga. Ovdje se ionako ne bavimo tim perifernim stvarima, nas više zanimaju laureati Nobela.

Ne znam je li netko od vas svjesno i s punom namjerom htio da ovo bude ovako, ali ja, bome, nisam. Ja se stidim svaki dan po najmanje nekoliko puta u ovoj zemlji. Ne mogu podnijeti laž na kojoj živimo. A laž je svakodnevna. Recimo, kad se ovdje nekoga deklarira patriotom, a drugi dobije etiketu zla. Ne podnosim slijepce koji se još uvijek lože na to, jer u ovoj zemlji parazita teško je naći onoga tko je zbilja ispravan. Ostali se samo kite perjem koje blješti u očima promatrača.

I dok se ovdje Uprava za neizravno oporezivanje hvali kako nikad bolji kajmak od poreza nije skupila, za većinu pametnih, inovativnih i razvojnih stvari od općeg značaja u ovoj zemlji čovjek je i dalje osuđen obratiti se stranim organizacijama za pomoć u novcu, jer u budžetu za takvo što mjesta nema ili je pod točkom "Razno" (eng. "Pain in the ass")

Stranci se, ispada, tako više brinu o našim rijekama, šumama, ekologiji, održivom razvoju, očuvanju kulturne i spomeničke baštine, nego svi oni koji sjede po državnim službama i plaćeni su za to. Više se sekira neki porezni obveznik iz Švicarske, Austrije ili Nizozemske što je kod nas zagađenje rijeka sve veće i veće, nego što to brine naše pajdaše.

Stranac dođe pa izmjeri kvalitetu vode, pobroji kese okačene o šiblje nad koritom, zabavi se suštinskim problemom, ali naši, koji godinama ne rade ništa po tom pitanju, zato plate 200.000 maraka za spot u kojem se dronom snime ljepote Bosne i Hercegovine, uključujući i te iste rijeke. Jer, iz daljine i visine, još po sunčanom ljetnjem danu, sve ovo izgleda bajno.

Svaki iole ozbiljniji projekt jedna i jedina, cjelovita i nedjeljiva, ne može bez stranaca. Pa se onda čude neki što strane ambasade vazda nešto...ako ništa, naviklo ih. Stranci su ovdje nekima dosadni, naporni i, naravno, sve što nam daju, sve što nam savjetuju, sve to rade iz vlastite koristi! A naši su zato patrioti, domoljubi i kontinuirani borci za našu stvar. Ako niste skužili.

Dotle, stranci su nam napravili zgrade parlamenta, škole, vrtiće, domove - i, na kraju krajeva, obnovili su i Stari most. No, jeb'o to, mi imamo ponos koji kaže da je to sve naše. Don't forget, ali rado zato zaboravi da se naših pitalo i da su samo naši oko para radili ništa od toga ne bi bilo izgrađeno.

Stari most bi još bio u izgradnji, kao i koridor Vc. Ne bi padao most, padali bi tenderi, sve dok se njih deset ne bi namočilo parama, a most ostao k'o onaj Skadar na Bojani. Uz prigodan banket za svaki nanovo ugrađen kamen.

Stranci i dalje daju donacije za vatrogasce, oružane snage i vozila hitne pomoći, ali naši zato govore kako treba. Izražavaju zabrinutost, vazda krive one druge – i, onako usput, obnavljaju vozni park crnih limuzina, jer ako išta treba, onda to treba.

U zemlji punoj patriota svako malo naletiš na naljepnicu s potvrdom tuđe pomoći. Japanski autobusi, švedski kolektori, japanska škola, egipatska sela, turska škola, norveški sud, španjolski trg....

Eto, počinjem sumnjati da nisu slučajno ovdje i poljski WC, turska kupelj, švedski stol. I to mi smrdi na donaciju.

I zastava države nam je, kad se malo bolje pogleda, strana pomoć. I onaj Dogovor po kojem postojimo je strana pomoć. Stranci su nam pogurali popis stanovništva, jer mi nit' smo znali, nit' smo htjeli.

I premjeravanje zemlje zvano katastar, i još stotinu projekata koji zapravo čine državu. I svaki dan se brinu o Bosni i Hercegovini kao o mentalno zaostalom biću, toliko da mi je više muka. Od stida i sramote. Ne znam je li netko od vas svjesno i s punom namjerom htio da ovo bude ovako, ali ja, bome, nisam.

Ali, jeb'o ti sve to - mi zato imamo ponos! Nigdje ponosa kao ovdje!

A zapravo smo prosjak na karti svijeta. Idiot prosjak. Bezobrazni idiot prosjak. Koji umjesto beskrajnog stida ima beskrajni bezobrazluk. Koji se vidi na migrantima, koje nećemo, niti smo ih htjeli, a sad kad su ovdje ne znamo što ćemo s njima.

Barem dok nam stranci ne daju još milijuna. Jer, mi to, je l', zaslužujemo. Ili smo, bolje reći, samo navikli.

Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima osobni su stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Bljesak.info. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezan autor.