Rezultati po tagu: Ruski književnik

Dostojevski i njegovi drugovi u zoru su izvedeni na inscenirano strijeljanje, i dok su očekivali egzekuciju pred strjeljačkim strojem, došla je "carska pomilovnica" kojom su, tobože, pomilovani i osuđeni na sibirsku robiju i progonstvo.

Među najpoznatijim djelima bili su mu Revizor, Mrtve duše, Taras Buljba i Kabanica, koji su ušli u sastav školske lektire čak i izvan Rusije.

Bez velikih gesta i programa Čehovljevo je kazalište izmijenilo shvaćanje kazališnog čina, otvorilo njegovim tekstovima različite mogućnosti interpretacija, osim izrazito ideoloških i političkih.

U Jasnoj Poljani (obiteljsko imanje) nastao je i roman Rat i mir (Vojna i mir, 1863–69), kao pokušaj povijesne retrospekcije radi tumačenja pravih uzroka društvene krize u 1850-ima.

Na ledenoj je hladnoći čekao strijeljanje kad je doznao da mu je smrtna presuda preinačena u 4 godine robije u Sibiru. Poslan je u grad Omsk u jugozapadnom Sibiru, gdje je odslužio svoju kaznu.

Babeljeva "Crvena konjica" ne veliča rat niti ratne heroje, niti te heroje pokušava naći, ona prikazuje surov život (životarenje) običnog čovjeka, pa bilo da je on vojnik ili građanin, seljak.

U književnost je ušao zbornikom "Donske pripovijesti". Najbolje mu je djelo roman "Tihi Don" s temom rata i mira u sredini donskih kozaka u vrijeme Prvog svjetskog rata, revolucije i građanskog rata.

"Uzimajući u obzir značenje ove nagrade u društvu kojem pripadam moram je odbiti. Molim Vas da se ne uvrijedite mom dobrovoljnom odbijanju", napisao je Pasternak Švedskoj akademiji nakon objave o dodjeli Nobelove nagrade.

Vrativši se na Jasnu Poljanu napisao je remek-djela Rat i mir (Vojna i mir, 1863–69) i Anu Karenjinu (Anna Karenina, 1873–77). Budio bi se u 7 sati ujutro, vježbao, prošetao parkom, a zatim pisao.

Poznatija njegova djela su zbirka novela Lovčevi Zapisi (1852.), romani Rudin (1856.), Plemićko Gnijezdo (1859.), Očevi i djeca (1862.) zatim zbirke crtica Pjesme u prozi (1878.) i Senilia (1882.).

U prvim novelističkim zbirkama Gorki je pratio sudbine deklasiranih skitnica, 'bosjaka'; u njima (Starica Izergil) je vidio zastupnike slobode, osebujne predstavnike nesputane snage i misli, pa mu je pripisivan 'moderni' nietzscheanizam.